Kako to ide u životu (nogometu). Liga Nacija je u dva izdanja bila Vatrena natjecateljska i atmosferska nesreća. U trećem izdanju pokazala se kao najveća sreća za izbornika i njegove igrače, pogotovo u kontekstu pripreme za skorašnje svjetsko prvenstvo. Od traumatskog debija sa Austrijom do zaključne pobjede za Final Four sa istim suparnikom, na bečkom Prateru, Hrvatska si je priredila možda i najbolje (pret)pripreme za jedan veliki turnir. U Rusiji 2018 Daliću i Vatrenima se puno toga poklopilo da stignu do povijesnog finala. Daliću i aktualnim Vatrenima se puno toga poklopilo i u putu prema Kataru 2022. No, u obje varijante poklapanja, one se ne događaju slučajno. Da bi se izrodilo neko rješenje (i poklapanja) nužno je kvalitetno ga tražiti (isprovocirati) i na vrijeme prepoznati.
Nakon lipanjskog turnusa su se ta rješenja ukazala, a u rujanskom finišu LN su se te spoznaje samo potvrdile. Naravno da natjecateljski plus odmah potencira pozitivne strane priče te pogotovo izaziva podršku i poticajnu atmosferu oko reprezentacije. No, u svijetlu Katara 2022 jedan drugačiji rezultat, uz navedene nove spoznaje (rješenja), ne bi mogao umanjiti vrijednosti obavljenog posla u 6 vrlo zahtjevnih utakmica. Prolaz u FF snaži atmosferu u reprezentaciji i oko nje, donijeti će novi prestiž Hrvatskoj, ojačati samopouzdanje pred SP, a biti će i nešto novih nepredviđenih milijuna za HNS te povećanje cijene igrača. Do lipnja ima vremena o tom dijelu lamentirati, jer će percepcija nastupa na FF biti pod odjekom nastupa u Kataru...
Osnovno je međutim da je LN razbistrila slijedeće stvari. Zlatko Dalić ima formiranu grupu za SP, a ne bude li nekih nepredviđenih situacija, nema tereta uobičajenih polemika oko izbora. Posljedično ne bi trebalo biti ni disonantnih medijskih tonova od strane nezadovoljnih aktera, što je znalo često remetiti atmosferu reprezentacije. Sa kreditom proteklih pet utakmica teško je očekivati da bi itko među igračima, klubovima, bio toliko neoprezan da u javnosti pusti negativnu retoriku oko izbornika i reprezentacije.
Druga važna stvar je da Dalić razbistrio taktičke opcije i ideju igre koja najviše odgovara aktualnoj grupi igrača. Uz standardan 4231, sada se kvalitetnim rješenjem pokazao 433. Unutar tih sustava više manje se znade 8-9 aktera, a 1-2 se uvijek može rotirati ovisno o procjeni suparničkog pristupa. Primjerice, igrati sa visokom devetkom (Budimir, Petković) ili sa nižom agilnijom (Kramarić, Livaja), nije jedina opcija oko tog mjesta.
Treba li razigravač onda je razlika između dvije visoke devetke, ako treba nepredvidljivost unutar gužve kaznenog prostora (postavljena obrana) opet je razlika između dva niža napadača. Taj različiti izbor ne mora na turniru biti opterećen izostankom klasičnog golgetera. Njega objektivno, nemamo još od Šukera. Francuska je postala svjetski prvak u Rusiji iako im devetka Giroud nije postigao niti jedan pogodak. No igrao je sve utakmice, a strijeci su bili Mbappe, Griezmann, Pavard, Varane, Umtiti, Pogba...Hrvatska je u LN bila odlična u pet utakmica, a uz Kramarića i Livaju, koji nisu tipične devetke, strijelci su bili Modrić (2), Pašalić, Majer, Sosa, Lovren. Dakle, isto stoperi, bekovi, vezni, bočni vezni...
Dalić nema sada samo jasniju prvu postavu, nego ima i zadovoljstvo što su alternative takve da može u hodu mijenjati dinamiku utakmice. Upravo su utakmice u Kopenhagenu, Zagrebu i Beču pokazale tu vrijednost kadra, kojeg se kao "prvu postavu" može prošititi na 15-tak i više igrača.
Nadalje, sa svjetskim prvacima Francuzima, vrlo jakim Dancima i neugodnim Austrijancima, pokazalo se da temeljna tehnička priča Hrvatske uvijek može funkcionirati a ne samo protiv nekih (slabijih). Vječne skepse da li naša tehnički fantastična vezna linija može istrpjeti nadmetanje sa najjačima je izblijedjela kao i ona da li naši mogu trčati na razini najsnažnijih. Osim kvalitete našeg veznog reda u globalnom kriteriju vrijednosti, ključno je da i dvije linije (obrana i napad) odrade svoje zadaće za kompaktnost formacije ali i nužno fizičko ispunjenje obveza. Kad se tako homogeno funkcionira, može se nadoknaditi minus rezultata, može se kompenzirati kvalitativna inferiornost jačem suparniku, a može se i nametnuti svoj stil. A stil ove Hrvatske je bjelodan, kontrola posjeda, kombinatorika, pozicijska igra ali i okomitost kontre, kako to nalaže situacija na terenu.
Doprinijelo je afirmaciji davno proklamiranog hrvatskog stila činjenica da se iznjedrilo više tzv.modernih rješenja za posljednju liniju (da može igrati visoko) ali i bočnih igrača koji imaju prodornost i vokaciju priključenja ofenzivi.
Hrvatska tako više nije doživljena kao spora reprezentacija, nego je tretirana kao motorična i fizički snažna, iako je motor momčadi u veznom redu praktično isti godinama.
Sve dobre situacije su iskorištene i sada se treba samo moliti da u idućih nepunih dva mjeseca, akteri ovog iskoraka izbjegnu sve rizike velikih izazova koje ih očekuju u 10-12 utakmica unutar intenzivnog klupskog kalendara. No, to su stvari na koje se jednostavno ne može utjecati.