Poraz od Slovenije nije katastrofa, to je trostruka katastrofa. Slovenija je Hrvatskoj očitala lekciju iz borbenosti, te baš kao Dinamo protiv Tottenhama demonstrirala koliko srce i dobra organizacija igre mogu učiniti. Momčad Zlatka Dalića, protiv suparnika koji se postavio u obranu i prepustio joj posjed lopte, nije znala napraviti niti jednu pravu šansu nakon što je Lovrić zabio za domaćina, kvalifikacije su već nakon prvog susreta pretvorene u pakao jer prema Kataru krenuli smo "preko Amerike“, a govor tijela igrača, posebice nekih, toliko brine da se pitamo kuda to vodi.
Hrvatska nas je, nažalost, naviknula na poraze, no dok su to bile reprezentacije poput Francuske i Portugala u Ligi nacija, mnogi su u njihovim imenima nalazili opravdanja iako se vidjelo da rivali nisu igrali dobro koliko je Hrvatska bila loša. Dalić će morati dobro promisliti kako dalje...
Nije novo da Vatrenih kompromitiraju kvalifikacije, no da će baš izgubiti prvi put u povijesti od Slovenije i to u trenutku kad susjedi imaju lošiju momčad od nekih koje su naši redovno matirali, u času kad osim Oblaka, Iličića i Kurtića vjerojatno Dalić nikoga ne bi pozvao u svoj sastav, to jako brine. Što li nas tek čeka u nastavku natjecanja u skupini? Hoće li uopće dobiti Cipar u subotu? Nećemo dizati paniku, ali gledajući Hrvatsku osjećali smo jad na tribini Stožica. Ne smije, naprosto, ne smije biti tako loše.
Slovenija je bila angažiranija, a njezina igra jasnije definirana. Branila se i udarila gdje su Vatrenih najtanji - po bokovima! Kekovi "fantje“ samo što nisu preorali teren, iskusni trener, stari lisac, doveo ih je do euforije, tako su i proslavili trijumf. Kek je potvrdio koliko dobro poznaje rivala i uzeo nam mjeru.
Taj romb s kojim je Dalić igrao četvrti put sve se jasnije pokazuje kao način igre u kojem Hrvatska ne može dati najbolje od sebe. Uostalom, to ovog časa ne igra gotovo nitko od najboljih momčadi svijeta. Momčad je premalo trčala i prečesto se tražila što odigrati. Htjela je posjedom i kombinatorikom doći do šansi, no za to nije bilo ni ideje, ni otvaranja, ni brzine odigravanja. Bio je to još jednom romb naših muka, "plivanje na suhom“. Niti smo imali napadača, niti krilnu igru, a bekovi, koji kod igre s rombom moraju puno ofenzivno davati, ukazali bi se "svake prijestupne godine“.
No, tek kad bi domaćini ozbiljnije krenuli u napad, konfuzija je dosezala vrhunac. U startu su Vatreni imali šanse Kramarića i Vlašića, Slovenci su čak bili bojažljivi, a nakon što je Sandi Lovrić još jednom dokazao da je zabiti Hrvatskoj jednostavno i lako kao popiti čašu vode, a Domagoj Vida da mu je odigrati utakmicu bez kiksa u državnom dresu nešto što može pogledati samo na starim snimkama, Hrvatska je dodatno stala i onako blokirana tražila očajnička rješenja. U završnici to je bilo i s klasičnim centarforom Budimirom, ali ništa nije prolazilo.
Svjetsko prvenstvo, naravno, nije s ovime izgubljeno, ali jednostavno treba okrenuti novi list. Ovako dalje neće moći. I što se tiče kvalitete igre i energije na terenu.