Beč smo 2008. doživjeli kao totalnu sportsku tragediju jer je hrvatska nogometna reprezentacija deset godina čekala veliki rezultat pa je očaj s time bio veći. Vatreni su nas u recentno doba razmazili i navikli na život na visokoj nozi. Zato pohod Hrvata na De Kuip nije u tolikoj mjeri primljen kao brodolom, ali grize.
Ako sad nismo osvojili zlato i trofej, kad ćemo? Hoćemo li ikad? Kao što je u Rusiji propustila sjajnu priliku da bude svjetski prvak, Hrvatska u Roterdamu nije iskoristili još bolju da osvoji Ligu nacija. Čak i ako ćemo nekad u budućnosti ponovno igrati završni susret za prvo mjesto, a danas se o tome može govoriti samo hipotetski, nemoguće je zamisliti slabijeg rivala. Španjolska izbornika De la Fuentea bila je rođena da je matiramo i upišemo se na listu pobjednika službenog UEFA-inog natjecanja, da smo bili pravi.
Netko će kazati kako za prolivenim mlijekom ne treba plakati, ali kako prežaliti što Hrvatska nije bila vrhunska kad je bilo najpotrebnije i što nam je tako žarko željeni trofej, zbog kojeg je do Rotterdama potegnulo 35 tisuća Hrvata, ukraden ispred nosa? Ponosni smo na Vatrene i sve što su napravili, no i oni sami htjeli su više. I vjerovali su da vrijede prvog mjesta.
Španjolci slave, no kroničari La Roje pišu o prosječnoj momčadi koja je nadmašila sebe. Osim Rodrija nema niti jednog igrača kakvih je nekad bilo desetak u doba Xavija i Inieste te zaključuju: "Budimo pošteni, nemamo kvalitetu za vrh, ovo nije najava nove velike Španjolske i trofeja na budućim natjecanjima." Kad to znate i čitate srce vam se steže...
Atmosfera kao da su na koncertu
Vatreni imaju vrhunskih igrača, vjerojatno najbolji vezni red u reprezentativnom nogometu kad igra na maksimumu, obranu koja je u velikoj većini slučajeva na razini, jer ako se i pokrade koja pogreška, najčešće se ispravi te smo finale odigrali s nulom više od 120 minuta. Ima, međutim, nekoliko točki koje su je spriječile da se uspne na sam tron. Napisani su eseji o nedostatku vrhunskih špica pa nas oduševi kad netko bljesne kao Petković s Nizozemskom, no u kontinuitetu naši su napadači europska B kategorija. Osim toga najčešće se ne vidi niti jasna ideja u posljednjoj trećini. Ili je nema ili je ne uspiju pokazati.
Drugi je problem što Hrvatska i dalje nije uspjela dobiti dvije velesila za redom. Nešto je i do mentaliteta, nas utakmice poput ove s Nizozemskom previše troše, s La Rojom nije bilo prave energije, ekipa trkački i fizički nije bila na istoj razini. Vidjelo se to čak i na Modriću, a pogotovo na Kovačiću i Ivanušecu. Ne mjere se te stvari samo kroz pretrčane kilometre nego se očituje i u brzini reakcije, pravodobnoj povratnoj trci, točnosti pasa, uspješnosti u duelu...
Kad su eliminirali Dansku, Rusiju ili Japan, našli su način da i u sljedećem ogledu budu uspješni, no nakon utakmica s velikima kao da dođe do podmuklog neprijatelja - samozadovoljstva. Ono utječe na pripremu. Opuštena atmosfera s puno smijeha na treningu dan prije finala nije nas radovala, pred tako goleme utakmice igrači moraju biti i malo našpanani. Pojedine mlađe je možda "smantala" i atmosfera koja je bila kao da su došli na koncert, a ne na najzahtjevniji posao u životu.
Kraljevi bez krune
Hrvatska se iz Rotterdama vratila kao poražena. Napravila je fantastičan posao i rezultat te preko Francuske, Danske i Austrije, s prvim mjestom u skupini, nakon šest utakmica dohvatila Final Four i na njemu svladala domaćina, ali nije ispunila cilj. Emotivni, navijački cilj, jer natjecateljski je nadmašeno sve što se očekivalo prije starta natjecanja. Težina rute do finala dodatan je razlog za razočaranje...
Nakon nedjelje kao zla kob nad nacionalnom vrstom prijeti poprimanje luzerskog mentaliteta, što svim silama treba spriječiti. Ovi su dečki dovoljno puta demonstrirali da su pobjednici, a ne gubitnici. Pa makar bili kraljevi bez krune.
Pitanje kad ćemo biti prvaci ako nismo sad nije usmjereno samo prema objektivnoj mogućnosti da se podigne trofej i činjenici da je sve riješeno tek udarcima s bijele točke, koji su našima donijeli slavu i epohalne rezultate, ali nitko nije vječno "vladar penala". Svakog karta prije ili kasnije stane. Bazirano je i na neizvjesnosti s kojom je reprezentacija odletjela iz Nizozemske.
Luka Modrić i dalje je potreban Vatrenima, to zna svatko i on sam, a ponašao se zagonetno poput Sfinge tjerajući većinu na zaključak kako odlazi. Da će objaviti kraj. Euro 2024. je iza ugla i tamo objektivne šanse neće biti jednake s njim i bez njega, stoga bi to trebalo što prije razjasniti. Nema žurbe jedino ako ostaje.
Vjerujemo u hrvatski nogomet, njegovu tradiciju, talent i kvalitetu, bit će još velikih igrača i uspjeha, no danas nas silno zanima možemo li sjajne rezultate od 2018. do 2023. protegnuti na još koju godinu ili ćemo se načekati da u njima ponovno uživamo. Vatreni neće propasti, ali kad će opet igrati finale? Kakvu smo šansu propustili, u kakvoj atmosferi? Užasno.
Komentari (0)