Jose Mourinho u četvrtak je proslavio svoju 60. godinu života, a svaki istinski ljubitelj nogometne igre poželjet će mu još toliko, jer u velebnoj karijeri Portugalca vidjeli smo i gledamo sve što nogomet može donijeti. Uspon i pad, poštovanje i bahatost, genijalnost i ludost, prkos koji se protivi realnim dosezima, neodoljivi šarm i odbojna arogancija.. Mourinho je dobar, loš i zao, on je spoj nespojivog i ne samo jedna od najuspješnijih, već i najosebujnijih figura u svijetu nogometa.
- Sedamdesetih i osamdesetih godina svi su htjeli postati profesionalni igrači, ja sam shvatio da se moj talent nalazi na drugoj strani nogometne igre – nedavno je kazao za The Coaches Voice i vrijeme je svjedok ispravnosti, a iznesena misao začetak je revolucionarnog uspona, oslikanog s osam ligaških i pet europskih trofeja.
Za razliku od mnogih trenera, on nije osjetio loptu jer nikada nije bio igrač, ali "da bi bio jahač, ne moraš prvo biti konj", svojedobno je kazao na pitanje predstavlja li mu to problem. Nakon nekolicine neupečatljivih epizoda na raznovrsnim pozicijama u omanjim portugalskim klubovima, Mourinho je dojahao do Barcelone i obavljao funkciju pomoćnog trenera i prevoditelja. Louis van Gaal i Johann Cruyff zvuče kao savršeno društvo za trenera u nastanku, a prva prilika za prikaz naučenog ukazala mu se u Benfici. Klub iz Lisabona smatra početkom karijere, svoju autobiografiju pod nazivom "Mourinho" započinje tim poglavljem. I ne pretjerano slavnim, nakon samo 10 odigranih utakmica napustio je Benficu zbog nesuglasica s predsjednikom kluba i preselio u Leiriau.
- Cilj je bio opstati u portugalskoj ligi, a već do polovice iduće sezone bili smo treća momčad zemlje. Otišao sam u siječnju 2001., na posljednjem treningu igrači su me bacali u nebo. Ustvari, bacili su me u naručje nogometnom svijetu - stoji u autobiografiji, s razlogom, jer odbacili su ga sve do Porta.
U dvije i pol godine s Portom je osvojio sve. Dvije vezane ligaške titule, Kup UEFA-e (danas Europska liga) i Portugalski superkup bili su samo uvertira. Suprotno svim vjerovanjima, očekivanjima i realnim izgledima, Mourinho je sezone 2003./2004. izveo nemoguće i s Portom proslavio titulu Lige prvaka. Bez velikih transfera, bez zvjezdane momčadi, bez svega onoga što pokreće današnje velikane. U nokaut fazi prvo je srušio Sir Alexa Fergusona i Manchester United, uz kultnu scenu 50-metarskog trka po aut-liniji Old Trafforda prilikom proslave presudnog pogotka. Kada su pred Portugalcem pali Lyon, Deportivo la Coruna te Monaco u finalu, Mourinhu su sva vrata bila otvorena. Kaže, "dobio sam dvije ponude iz Engleske, crvenu i plavu".
Odbio je Liverpool, a odabrao Chelsea i na prvoj konferenciji proglasio se posebnim te tako zauvijek postao ‘Special One‘. Tri godine prvog mandata na Stamford Bridgeu, dva trofeja Premier lige te ukupno sedam odličja pridodamo li kupove i superkupove. I jedna scena koje se ne bi posramila ni holivudska produkcija. Mourinho je 2005. u ogledu LP protiv Barcelone tvrdio da je vidio protivničkog trenera Franka Rijkaarda kako utječe na suce tijekom poluvremena, a kada se saznalo da je to čista laž, zabranjeno mu je da predvodi Chelsea protiv Bayern Munchena u četvrtini finala. Osim toga, pod strogom kaznom nije smio biti u kontaktu s trenerskim osobljem tijekom utakmice. Da bi ipak dodijelio nekoliko uputa putem papirića koje je periodično donosio rezervni vratar iz svlačionice Stamford Bridgea - gdje se trener, naravno, nije smio nalaziti - Mourinho se sakrio u - košaru za rublje.
- Dečki iz UEFA-e očajnički su me pokušavali pronaći, uhvatila me ozbiljna klaustrofobija, nisam više mogao disati. Smijte se, ali ozbiljno vam kažem, mislio sam da ću umrijeti - prokomentirao je godinama kasnije.
Kada se zasitio Londona, novu veličanstvenu eru kreirao je u službi milanskog Intera. U prvoj sezoni (2008./2009.) uzeo je Superkup Italije i Scudetto ležernom dominacijom, a iduće je učinio Nerazzurre prvim talijanskim klubom u povijesti s trostrukom krunom u vlasništvu. Između ostalog, u pohodu na LP stao je na put svom Chelseaju, srušio Barcelonu na Meazzi te Bayern u finalu. Bila mu je to posljednja utakmica s Interom, gdje je ušao u legendu, a onda želio dokazati i u Španjolskoj, za što će mu poslužiti Real Madrid.
- Moj zadatak bio je prekinuti dominaciju Barcelone, u Realu sam radio napornije nego ikada - prepričao je, a zadatak je ispunio osvajanjem Španjolskog superkupa i La Lige s rekordnih 100 bodova i 121 pogotkom, no u tri sezone nije uspio osvojiti Ligu prvaka, što je najveća ambicija madridskog velikana.
Priču je nastavio na staroj destinaciji. Povratkom u Chelsea još jednom je podigao Premier ligu, 10 godina nakon prvog pothvata u Engleskoj, a iste sezone (2014./2015.) riznici je pridodao Kup. Jednostavno, gdje je Mourinho, tu su i trofeji, tako je to oduvijek bilo. Drugi put otišao je iz Londona zbog nesuglasica s Romanom Abramovičem, da bi u pokušaju redizajna Manchester Uniteda osvojio Europsku ligu i još jedan Kup, no tada ga se već smatralo trenerom silazne putanje, čija je nogometna filozofija "ubijanja igre" i "parkiranog autobusa" zaostajala za modernim normama igre i zahtjevima publike. No, Mourinho je takav, nikada nije brinuo o ljepoti, samo o rezultatu. Tottenham je ostao jedina sredina gdje nije prekinuo trofejnu sušu, a Romi je u premijernoj sezoni (2020./2021.) donio titulu Konferencijske lige.
Mourinho je lice koje ili obožavate ili ne možete podnijeti. Kako bilo, i jedni i drugi žalit će kad njegova priča završi. Jer čovjek koji ispisuje povijest i pritom ruši sve predrasude, a istovremeno se jedva čeka ‘zakačiti‘ sa suparničkim trenerima, te se u svrhu pobjede skriva u košari za rublje, zasigurno se više nikada neće ponoviti..
POGLEDAJTE PRVU EPIZODU ‘VAR SOBE‘
Hoće li ‘dvorske borbe‘ ostaviti traga na igru Dinama? Ima li Ivan Leko momčad za napad na prvo mjesto? Zašto je Osijek ušao oslabljen u nastavak sezone? Tko će izboriti četvrto mjesto i europske nastupe? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja pronađite u prvoj epizodi našeg novog podcasta ‘VAR soba‘ u kojem je gostovao Ilija Lončarević.