U petak neće stati ratovi, neće niti utihnuti sportski svijet, jer nogomet, svijet za sebe, tek se zahuktava uoči novih sezona i ono što će se događati u i oko Pariza, za nogomet je sporedna stvar. Uostalom, tako je to i kod nas, kad se u petak bude čekalo otvaranje Igara u Parizu, više će se govoriti o prvim nastupima u Europi prethodne večeri Hajduka, Rijeke i Osijeka, nego što će na meniju biti teme o Igrama.

Opet, kako god okrenute, izvrtite i namjestite, Olimpijske igre u Parizu središnji su sportski događaj u svijetu. U Pariz neće doći svi najbolji sportaši svijeta, jer tu neće biti najvećih nogometnih faca, nema tu niti NFL zvijezda, nema niti vozača ili boraca svih vrsta, neće biti niti svih Rusa koji bi konkurirali za medalje, ali bit će svi ostali. Oni, doduše, koji su se uspjeli kvalificirati, jer ima i velikih zvijezda, poput, recimo, Luke Dončića, koji će umjesto u Parizu odmarati na Krku.

Bit će tu i 73 hrvatska sportaša raspoređenih u 15 sportova. Ima ih 13 više nego na posljednjim Igrama - otprilike onoliko koliko će biti rukometaša koji su propustili Tokio - kad je bilo okruglih 60.

Samo tri godine od Tokija

U Riju je, pak, Hrvata bilo 88. Ali, tamo su broj popravili ne samo rukometaši, nego i košarkaši. I iz tih brojeva se može nazrijeti kako smo uhvatili neki kontinuitet. Otprilike se za svake Igre osigura 50-ak normi u pojedinačnim sportovima, ovisno od toga koliko bude momčadi ili ekipa na Igrama, toliko onda raste broj naših predstavnika.

Broj naših olimpijaca, međutim, jedino je što je slično uoči Pariza. Rio su bile najbolje Igre u našoj povijesti, jer su Hrvati tada osvojili rekordnih deset medalja, od čega je pet kolajni bilo optočeno zlatom. Bio je to nevjerojatan podvig.

Od svih analiza uspješnosti neke nacije na Igrama, možda je najbolji pokazatelj onaj koji govori o omjeru osvojenih medalja s obzirom na milijune stanovnika u nekoj državi. Koliko milijuna, toliko medalja.

Po toj računici bi Hrvatska za ostvariti solidan nastup na Igrama trebala osvojiti između tri i četiri medalje.

Stoga je deset iz Rija malo čudo. Kao što je to i osam iz Tokija, koji je ispao zbog korone pet godina nakon Rija i samo tri godine uoči Pariza.

Međutim, upravo je pandemija koja je obilježila Igre u Tokiju, prvo odgođene za godinu dana, onda i održane uz stroge mjere sigurnosti i bez gledatelja, puno toga determinirala.

Nekima posljednje Igre

Nisu se svi najbolji sportaši svijeta uoči tih Igara, zbog različitih mjera, mogli spremati na jednak način, neki su sportovi bili prilično osakaćeni odgodama prethodnih natjecanja i Tokio stoga nije dobar primjer za usporedbu. Ali, bilo je osam hrvatskih medalja, od čega tri zlata. Pariz treba promatrati stoga bližim Riju. Međutim, gdje je u svemu tome hrvatski sport?

Imamo mi i dalje svoje adute, nekih na koje smo računali, poput zlatne iz Tokija Mateje Jelić, pak, nema. Nekima bi ovo mogle biti posljednje Igre, a još uvijek slove kao naše nade. Netko će, posve je to jasno, i svaki je puta tako, iskočiti a da se na njega ili nju nije niti računalo.

S koliko bi medalja trebali biti zadovoljni? S obzirom na to koliko nas ima, po onaj računici o sportskim nacijama sve iznad tri ili četiri medalje, moralo bi biti jako dobro. Recimo pet. Sve više od toga bilo bi opet malo sportsko čudo.

Promjenama u financiranju sporta, neki su Savezi postali bogatiji, pa su neki više novaca iskoristili i za kvalitetnije pripreme najvećih vedeta. U isto vrijeme loptački sportovi pate, ako tu ne računamo nogomet, koji je izvan svih kategorija. Držimo se još u vaterpolu, na svakom smo natjecanju tu u krugu favorita, dok su rukometaši na Igrama i to je OK, a svakako imaju nešto manje šansi od vaterpolista za uhvatiti medalju. Košarkaši su, pak, bili samo jednu utakmicu udaljeni od Igara i taj rezultat s obzirom na to gdje je bila košarka unazad samo dvije godine jest vrijedan pohvale. Bilo bi ludilo da su kvalificirali na najbolji, najzanimljiviji i najpraćeniji olimpijskih turnira, ali Grčka je bila prejaka.

Ukupno, kad bismo ulovili London i šest medalja, e, to bi bio posao. Tokio, pogotovo Rio, vjerojatno su iz nekih drugih priča. Ne bi bilo realno. Ali, ne bi bilo niti prvi puta da nam sport potegne do visina na kojima bi ga malo tko smio očekivati. S obzirom na status koji ima u društvu.