Što mi prvo padne na pamet kada je riječ o Olimpijskim Igrama? Slušam, svaki dan, to je san svakog sportaša, to je nešto što želiš cijeli život, zbog čega i radiš sve što radiš. I onda se vratim na novinare i vidim da tu nema razlike, od vremena kada si kao klinac na velikom odmoru kupovao Sportske novosti, do toga kada imaš šesti put priliku biti dio svega toga. I ustvari, to je najljepši dio priče. Jednom sam nakon Sydneya 2000. napisao, a davno je bilo, da mi je želja jednom doći na OI, imati akreditaciju i samo gledati sport od jutra do navečer, jer toga jednostavno nema nigdje drugdje.
Luda priča Pešalova i Čavke
Svašta moraš proći, svašta moraš naučiti. Tu nadobudni ne prolaze. A neke ljude u toj priči jednostavno nikad neću i ne mogu zaboraviti. Prvo Darka Tironija ‘Tajrona‘ koji mi je dao šansu, makar je morao balansirati između posla i politike u tim nezgodnim teškim vremenima, što ja tada nisam baš najbolje razumio, ali sam ipak preživo. Drugo Nevena Bertičevića, mog ‘Debelog‘ koji me je uveo i naučio najviše toga, koji me budio u tri ujutro u Sydneyu da gledam kako na televiziji objašnjavaju rukometna pravila, koji nije podnosio da novinara bilo tko maltretira i bio je u tome vrlo direktan. Potom nezaboravnog Tomu Židaka koji je bio uvijek s nama, nikad bez Dinamove zastave u pressu gdje god smo bili, makar tada ‘Žile‘ više nije bio SN nego Jutarnji. Smijem se i danas kada je rekao uredniku kada mu je rekao da da neku ekskluzivu, a on mrtvo hladno uzvratio ‘pa je‘l ti stvarno misliš da se kraj ovih tu NBC-a, CNN i slično uopće može nešto tako napraviti‘, kada je napisao tekst o konjičkom sportu, kada je također pokojnom Žarku Susiću napisao u Grčkoj da ide u Olimpiju vratiti ključeve od hotela iz 1896. godine…
‘Žile‘ je nogometaš, srcem i dušom, nije gimnastika bila za njega, ali je znao da su OI nešto posebno, da je njegova šansa njegova posebnost, da tu jednostavno mora biti ako je novinar. I sjećam onog ‘morža‘ s brkom iz Rijeke Orlanda Rivetija s kojim sam prošao najluđu noć u olimpijskoj povijesti, kada smo se vraćali s Blankinog pressa u Hrvatskoj kući u Pekingu, pa morali oteti, dobro ste pročitali, taksi da bismo došli u Olimpijsko selo, jer Kinezu objasniti u dva ili tri ujutro kud trebaš je nemoguće. A to je put od dva i pol sata. Onda ga lijepo spremiš na zadnje sjedalo, čovjek se trese i voziš sam, a pet dolara riješi sve. I tako bilo je toga jako puno, jedan kolega je zaspao u Sydneyu u cvijeću, ali… I to uvijek ostaje sa mnom.
Moji rukometaši su osvojili zlato u Atlanti, sve sam tekstove napisao, a nisam bio tamo. Valjda i to treba proći, valjda. Onda Sydney bez rukometaša, a moje prve Igre. I jedan mali Bugar za sva vremena. Ta priča Nikolaja Pešalova i Boška Čavke je bila luda, još više zlatni dan u Darling Harbouru. Nikola je bio… kada je osvajao medalje naš, ali sve ostalo Bugar. A sjajan momak, pogodak svih pogodaka kada je o hrvatskom olimpizmu i strancima riječ. Pa onda buđenje u pet ujutro, ideš na veslanje na Penrith kod Sydneya. Voziš se kroz krajolik iz knjige Ptice umiru pjevajući, klokani šeću. U sedam si na stazi, a osmerac osvaja olimpijsku broncu. Osmerac – čudo. To je vjerojatno jedan od najvećih dosega hrvatskog sporta uopće. Te ljude se nikad ne smije zaboraviti (Igor Francetić, Tihomir Franković, Tomislav Smoljanović, Nikša Skelin, Siniša Skelin, Krešimir Čuljak, Igor Boraska, Branimir Vujević, Silvijo Petriško).
Korona odnijela Tokio
Atena? Došao rukomet, a ja dočekao rukometno zlato. Nema dalje. Finale s Nijemcima, moj pokojni prijatelj Mađar Joszef Simon na stolu na tribini navija za Hrvatsku. A ja doveo Nevena i Židaka i pokojnog Mosora Bibića da i oni vide kako se osvaja zlato. To se ne zaboravlja, kao ni Ivanova izjava nakon finala u kojem nije zabio gol ‘Igra sam ka k…‘ A mi osvojili zlato. Ne zaboravlja se ni ludo srebro Duje Draganje na 50 metara u danu kada je Južnoafrička štafeta postala dio olimpijke povijesti sa svjetskim rekordom.
Jednom sam slušao Nevena koji mi je govorio da u streljaštvu nemamo šanse. Idemo ako uđemo u finale. Problem je samo što je finale odmah nakon kvalifikacija, a streljana negdje u brdima oko Pekinga. I zamalo smo propustili prvu streljačku medalju Snježane Pejčić. Stiglo se u pucanj. Nakon plivanja gimnastika i medalje Filipa Ude. Dakle, plivanje i gimnastika su tu, za hat – trick treba još atletika. I misliš Blanka će, mislio i ona, a Thia Helebaut odleti više. Svi su bili očajni, ona najviše, a srebro je imala…
Onda London i hat – trick. Sandra osvaja zlato, pokojni Ivanča je traži po Olimpijskom selu, ali Sandra k‘o Sandra, svoja ne benda nikoga. Rukometaši mi osvajaju ‘samo‘ broncu, ali vaterpolo ulijeće sa zlatom. Priznajem, vruće je bilo na bazenu, zaspao sam u drugoj četvrtini, ali su me Joković, Barać, Sukno u društvo probudili na vrijeme.
A Rio je bio rekord – 10 medalja. Lude noći na atletici sa Sandrom Perković, Sarom ‘sve bum vas s kopljem‘ Kolak i Blankom s kojom smo nazdravili broncu na kraju velike priče. Pa onda Fantela i Marenić u Guanabarri, pothvat u jednom velikom nama malo poznatom sportu i ponašanje kakvo mora biti primjer svima…
I lako je nekoj velikoj redakciji koja na svakom sportu ima novinara. Mi smo za sve imali jednog ili dva, pa sve kada bih i želio ne možeš doći, ni vidjeti. Do Tokija zbog korone nismo ni došli, ali evo nema predaje. I uvijek isto, teško, ali kada prođe uvijek kažeš šteta.
I nekoliko detalja. Najbolja organizacija koja nikad neće biti dostignuta bila je u Peking, najobičnije Igre u Ateni koje je spašao bazen U HR kući kod Slavka Šimunovića, najljepše otvaranje u Sydneyu sa Slimom Dustyjem, glamurozno u Londonu sa Quennom, Spice Girls, Eltonom Johnom, Delom i Rodneyem, Letećim cirkusom MP… spektakularno sletovski u Pekingu. Najgore Igre bile su u Riju, ali eto te su bile najupješnije u povijesti olimpizma u Hrvatskoj. Nema savršenog i uvijek je to tako… Neće ni Pariz biti izuzetak, ali bit će priča, još jedna posebna za sva vremena. A to je suština i to te uvijek vuče dalje.