U nedjelju u Parizu počinje muški vaterpolski turnir koji će u nas nedvojbeno biti solidno praćen iz vrlo jednostavnog razloga. Traje puna dva tjedna, tenzije rastu iz kola u kolo, dok su - povrh svega - Barakude i jedni od najozbiljnijih kandidata za medalju. Nešto što se podrazumijeva za sastav koji je ovdje došao u statusu prvaka svijeta i doprvaka Europe. Opet, nisu jedini. Nisu jedini kandidati.

Godina 2024. je u vaterpolskom sportu apsolutno jedinstvena. Ovo jest sport koji je poznat po iznimno velikom broju utakmica, nadmetanja, turnira.

Eskplozija nadmetanja

U vaterpolu najbolji igrači, dakle reprezentativci, u godinu dana odigraju - netko neće povjerovati no istinito je - 90 do 100 utakmica! Za klub ili za reprezentaciju. Ovo se posebice odnosi baš za hrvatske, ali i najbolje crnogorske i srpske igrače.

Naime, Barakude primjerice igraju u klubu - Prvenstvo Hrvatske, naš nacionalni kup, jednako tako Superkup (u redu, samo jedna utakmica), ali tu je i Regionalna liga, pa europske klupske utakmice odnosno Liga prvaka. Na sve ovo dolazi još reprezentacija.

Međutim, ova je godina donijela pravu eksploziju nadmetanja u suludom ritmu. U siječnju Europsko prvenstvo u našoj zemlji, u Dubrovniku i Zagrebu. Dva tjedna nakon finala već je slijedilo u veljači i Svjetsko prvenstvo u Dohi i sada Olimpijske igre.

Loren Fatović

NIKSA STIPANICEV Cropix

Sva tri najveća, najvažnija natjecanja u sedam i pol mjeseci! Pače, nakon Pariza, reprezentativci će dobiti u svojim klubovima 10-ak dana odmora jer slijedi već nova klupska euro-sezona. Ludo i nestvarno. Sve to u sportu koji je - znanstveno utvrđeno - jedan od fizički najnapornijih.

Naravno da se postavlja pitanje koliko će se ili hoće li se ovakav ritam napornih treninga, putovanja, utakmica odraziti na kvalitetu izvedbe u bazenu. Na primjeru nogometnog Eura u Njemačkoj smo vidjeli pad za jednu oktavu, neovisno tomu što najbolji nogometaši imaju ipak manji broj natjecanja i utakmica, te dodatne pogodnosti koje su vaterpolistima znanstvena fantastika poput recimo posebnih čarter letova i k tome slično.

No, prateći natjecanje u Dohi minule veljače, samo dva tjedna nakon iscrpljujućeg EP u Hrvatskoj, nije se dao zamijetiti ni tračak umora. Dapače. Neke su reprezentacije čak i pojačavale formu, podignule intenzitet. U tu kategoriju spada jednako tako i Hrvatska, naravno.

Ono što je primarno zamjetno, na prvi pogled već, da su ove godine na EP i SP iste tri momčadi bile na postolju, među medaljašima. Hrvatska - srebrna na EP, zlatna na SP; Španjolska - zlatna na EP, brončana na SP; te Italija - brončana na EP, srebrna na SP. Jesu li onda ove tri momčadi i najveći favoriti za olimpijsku kolajnu? Jesu kandidati, naglašeni, pa možemo zboriti i o statusu favorita, ali s prefiksom - jedni od kandidata. Naime, Mađarska je na EP došla s doslovno B postavom i na koncu zauzela četvrto mjesto, ali sve su podredili SP na kojem su bili tek sedmi. Sada su apsolutno “nabrušeni” dokazati moć na Olimpijskim igrama. Imaju i čime.

Srbiju se ne smije otpisati

Moglo bi se slično ispisati i za Srbiju koja jest jaka, ali ipak nije više ona razina kvalitativne nadmoći koja ih je odlikovala do Tokija 2021. Odlazak te generacije igrača koja je uostalom zlato osvojila i u Riju 2016. (Stefan Mitrović, Branislav Mitrović, Milan Aleksić, Duško Pijetlović, Gojko Pijetlović, Filip Filipović i Andrija Prlainović, te izbornik Dejan Savić), odrazio se na rezultatima. Već tri godine Srbije nema među osvajačima medalja na velikim natjecanjima. Opet, to ne znači da ih se može i smije otpisati.

Grčka nam se primjerice tu čini i sigurno jest jača, uigranija, praktički je u neizmijenjenom sastavu u odnosu na Tokio 2021. kada su osvojili srebro što je najveći njihov uspjeh u povijesti. Nismo dakako zaboravili na momčad koja igra ludo brz, efikasan i lijep vaterpolo - Španjolska. Prvaci su Europe, tri četvrtine reprezentacije je iz istog kluba (Barcelonete), pa su uigrani “do bola”. Sastav koji recimo Barakudama nekako najmanje paše, najmanje leži, što ne znači da nemaju i slabu točku. Jedino je valja pronaći.

Ivica Tucak

NIKSA STIPANICEV Cropix

Momčad SAD je sastav na koji valja obratiti pozornost. Karakteristično za sve američke sportaše u svim sportovima, pa tako i vaterpolo, Amerikanci se pale na Igre. Tu su u pravilu najbolji, najjači, iako je činjenica da nema medalja na OI od Pekinga kada su bili srebrni. Momčad koja ima najboljeg centra na svijetu (Hallock), izvrsne plivače, vrlo dobrog vratara, pa braću Dodd, iskusne igrače tipa Bowena, Woodheada, pa i Cupida, kao i vrsnog trenerskog znalca u liku Dejana Udovičića, mogla bi mnogima ovdje pomrsiti račune.

Francuska? Da, domaćin ima zanimljivu momčad koja nije baš slučajno u Dohi na SP igrala čak za medalju, brončanu. Barakude su ih pobijedile u polufinalu tek petercima, namučili su nas mlađahni Thomas Vernoux, ali i iskusni Crousillat, Saudadier, Bodegas... U Parizu sanjaju ponavljanje katarskog uspjeha. Malo teže, ali opet... Oprez. Ukoliko smo pohvalili trenerski potpis Udovičića u američkoj reprezentaciji, onda i kod Francuza valja apostrofirati Vjekoslava Kobešćaka. Službeno je pomoćnik izborniku Bruzzou, iako je ipak puno više.

Sve u svemu, čeka nas zanimljiv, potpuno neizvjestan, nepredvidljiv vaterpolo, vrlo vjerojatno s podosta utakmica koje će odlučivati tek raspucavanje peteraca. U gradu koji ima doslovno povijesno značenje za vaterpolo u olimpijskoj zajednici. Naime, upravo je u Parizu, na Igrama 1900. vaterpolo prvi put zaigran, uvršten u obitelj olimpijskih sportova, te od tada i ima status najstarijeg kolektivnog, loptačkog sporta (zajedno s nogometom) na olimpijskim igrama.