Na današnji dan prije 69 godina zakotrljala se jedna velika, velika sportska priča. Kako to obično biva, nitko tog 12. svibnja 1951. nije ni slutio u što će se pretvoriti, do kojih će razmjera narasti. A narasla je do svjetskih visina, do toga da u Zagreb danas redovito dolaze najveće zvijezde kraljice sportova, ljudi koji su osvajali olimpijska zlata, svjetske naslove, rušili svjetske rekorde... Memorijal Borisa Hanžekovića postao je s vremenom zagrebački atletski dragulj, jedan od sportskih simbola glavnoga hrvatskog grada, priredba za koju se već godinama, nije nikakvo pretjerivanje, čeka u redu za ulaznice. Možda se danas, zbog devastiranja atletske staze, više ne održava na velikom maksimirskom stadionu, već u intimnijoj atmosferi Mladosti uz Savu, ali to nije nimalo uništilo čar mitinga. Dapače, Hanžekovićev memorijal nikada nije bio jači i atraktivniji nego danas.
A kako je cijela priča uopće krenula? Još u razdoblju između dva svjetska rata u Zagrebu su bili iznimno popularni atletski dvoboji između HAŠK-a i Concordije. Iz današnje je perspektive ljudima to možda teško povjerovati, ali prema povijesnim zapisima, te je klupske atletske okršaje znalo uživo pratiti i po nekoliko tisuća gledatelja. Čak su i slavni nogometaši HAŠK-a i Građanskog bili redoviti navijači na takvim dvobojima.
Stradao u Jasenovcu
U želji da se nakon Drugoga svjetskog rata obnovi klupsko rivalstvo i zanimanje za atletiku, 1950. je na Mladosti održan miting na kojem su sudjelovali atletičarke i atletičari Mladosti i Dinama. S obzirom na to da se ova ideja pokazala vrlo uspješnom, sljedeće je godine, 12. i 13. svibnja, na maksimirskom stadionu organiziran klupski dvoboj između Mladosti i Dinama i bio je to pravi početak današnjeg Hanžekovićeva memorijala. Prvi pobjednik utrke na 110 metara prepone bio je mladostaš Ervin Srp, a na 80 metara prepone najbrža je bila naša tada najbolja atletičarka, a kasnije poznata sportska novinarka Milka Babović.
U monografiji u povodu 50. godišnjice mitinga kolega Marin Šarec je zapisao i kako je došlo do odabira imena memorijala.
“U tom razdoblju u Jugoslaviji je, kao i u svim socijalističkim zemljama, zavladala svojevrsna ‘manija’ organiziranja memorijalnih sportskih priredbi. Bio je to, naime, jedini način da se od gradskih i državnih struktura dobiju određena materijalna sredstva. U traženju prigodnog imena za memorijalnu utrku i atletski miting u prvi plan je došlo ime prijeratnoga zagrebačkog atletičara i reprezentativca Borisa Hanžekovića. Hanžeković je bio sportaš iz ugledne obitelji, 1938. na Balkanijadi u Beogradu proslavio se pobjedom nad slavnim Grkom Mantikasom. Iako nije bio komunist, u ratu je surađivao s partizanima, te je zbog toga odveden u logor Jasenovac, gdje je i poginuo prilikom pokušaja bijega. Osim toga, Hanžekovićevih 110 metara prepone bila je u Zagrebu izuzetno omiljena atletska disciplina zbog i dotad odličnih preponaša Ive Buratovića i Vane Ivanovića. Tako je nastao Memorijal Borisa Hanžekovića.”
Već 1958. u Zagreb je došla skupina atletičara s Kube i iz istočnoeuropskih zemalja i klupski dvoboj je počeo dobivati obrise respektabilnog međunarodnog atletskog mitinga koji je samo godinu dana kasnije prvi put prenosila i televizija. Kvaliteta mitinga je iz godine u godinu sve više rasla, u Zagreb su počele dolaziti sve veće svjetske zvijezde. Ostao je tako, primjerice, zapisan dvoboj između legendarne Irene Szewinske i naše Jelice Pavličić na 200 metara, kao i Jeličina pobjeda 1974. na 100 metara s novim hrvatskim rekordom (11.2), ispred slavne Australke Raelene Boyle, osvajačice triju olimpijskih srebra. Zanimljivo je i da se 1973. upravo u Zagrebu svijetu predstavio tada malo poznati Alberto Juantorena. Na Maksimiru je ubilježio prvu međunarodnu pobjedu, srušivši s 45.6 kubanski rekord. Tri godine kasnije je na Olimpijskim igrama u Montrealu osvojio zlatne medalje na 400 i 800 metara.
Nikada nije otkazan
Prolazio je Hanžekovićev memorijal kroz mnoga teška razdoblja, nije ga bilo lako sačuvati u doba besparice tijekom osamdesetih, kao ni u ratnim godinama u prvoj polovici devedesetih. No, ni u najtežim trenucima miting nije otkazivan, sredstva za njegovo održavanje pronalazila su se na sve moguće načine, a uvijek je i barem poneka zvijezda dolazila u Zagreb. Recimo, ratne 1991. je Bugarka Anelia Nuneva, i to nakon olujnog nevremena, istrčala 10.91 na 100 metara, što je i danas rekord mitinga.
U drugoj polovici devedesetih Hanžekovićev memorijal je krenuo velikim koracima prema naprijed. Prvi je put dobio i menadžera koji je bio zadužen za kontakt s atletičarima, a u samo četiri godine je preskočio čak tri stepenice i zahvaljujući sjajnoj organizaciji dogurao do statusa Grand Prix II mitinga.
Iako je gubitak staze na Maksimiru bio težak udarac za zagrebačku i hrvatsku atletiku, potez koji do danas nije ničim opravdan i spada među najveće sramote hrvatskog sporta, selidba na Mladost nije uništila kvalitetu Hanžekovićeva memorijala. Već te 1999. godine kada je miting preseljen na stadion uz Savu vidjeli smo na njemu niz spektakularnih imena, a i danas se pamti nevjerojatna utrka Marka Creara na 110 metara prepone i njegovih 12.98, što je u tom trenutku bio šesti rezultat svih vremena.
Prestižna kategorija
Novo tisućljeće donijelo je Memorijalu i novi uspon. Najprije je 2003. postao Grand Prix miting, 2005. je ušao među 24 mitinga novoformiranog IAAF World Athletics Toura, a krajem 2009. i u sastav nove kategorije mitinga - IAAF World Challenge, što je bio rang odmah ispod Dijamantne lige. Lani je, pak, u sklopu velike reforme jednodnevnih mitinga koju je provela Svjetska atletika (World Athletics), pokrenuta nova serija nazvana World Continental Tour, s tri kvalitativne razine natjecanja. Hanžekovićev memorijal uvršten je u najprestižniju, zlatnu kategoriju.
Paralelno s rastom statusa, rasla je, logično, i kvaliteta mitinga, tako da su posljednje godine doista zlatno razdoblje Hanžekovićeva memorijala. Razdoblje u kojem Zagreb nije zaobišao ni najveći od najvećih Usain Bolt, razdoblje u kojem smo vidjeli i ikonu kraljice sportova Allyson Felix i još desetke drugih megazvijezda, razdoblje u kojem je bacanje kugle prebačeno sa stadiona na prostor pored zagrebačkih fontana što je dalo mitingu dodatnu vrijednost i atraktivnost, razdoblje u kojem je Hanžekovićev memorijal postao priredba koje se ni najmanje ne bi postidjela ni prestižna Dijamantna liga.
Danas opet živimo u teškim, izazovnim vremenima. Neće biti nimalo lako organizirati 70. izdanje memorijala, ali vjerujemo da ćemo 15. rujna ponovno gledati dobru atletiku.