Kad je prije nekoliko godina HNS donio vrlo čudnu odluku, a to je da ukine tri regionalne lige trećeg stupnja, poznavateljima odnosa na terenu bilo je teško razumjeti kome je ta nakaradna ideja pala na pamet. Tri geografske cjeline (Središte Zagreb, slavonska i dalmatinska regija) djelovalo je nogometno logički, protočno i kvalitativno solidno. Umjesto toga, solidna priča se razvodnila na pet trećih liga i dobili smo jalovo, za kvalitetu limitirajuće natjecanje. Struka sigurno nije progurala takvu antinogometnu politiku jer stručne logike u tome nema. Je li možda struka faktor koji je iščeznuo iz glamuroznih odaja HNS-a?
Osim što u formalnim komisijama koje nose taj gordi naslov - stručna - a u kojoj se ne nalaze autoritativnija imena domaćeg trenerskog miljea, više je pokazatelja da je u usmjeravanju nogometne (stručne) politike apsolutnu dominaciju preuzela birokracija. Možda je preciznije kazati da je ona zadržala uzde koje drži odavno, ali da je pojačala tu prevlast...
Samo birokratski nastrojeni umovi mogu u nogometnom (i svakom) sportu nametnuti “kontroliranu ekonomiju natjecanja”. Favoriziranost klubova tzv. velike četvorke vidljiva je s vrha Sljemena, kako unutar upravljačke strukture (vidi slučaj Rijeka, Osijek glede eurolicenci), tako i kod “samostalne” Komisije sudaca. Prirodna veća moć četiri kluba iz četiri najveća središta Hrvatske već je sama po sebi teret natjecateljskoj neizvjesnosti zbog različitih financijskih i inih prednosti velikog centra. To je tako jer je Hrvatska tako geopolitički/ekonomski strukturirana. No, kad tim logičkim prednostima još nadogradite nametnute utjecaje njihovih čelnika, koji posljedično donose odluke za sve druge, promiču kadrovske i ine slagalice upravljanja kako to njima odgovara, onda je proizvod (igra) koji bi trebali stvarati stručnjaci zarobljen od birokratskih struktura.
Taj proces u HNS-ovim dvorima prepoznat ćete u nizu tijekova. Opjevani su već oni o stalnim mijenama sustava natjecanja, na svim razinama, nogometno tragičnih ideja dodatnog povećanja stranaca, iako je praktično već sad gotovo pa neograničen, ili ad hoc izmjena pravila u tijeku natjecanja itd... Spustimo li se u pitanja baze, od koje žive svi u nogometu, a ne kako birokratski nastrojeni umovi tumače da se živi od nadgradnje (reprezentacije), eto nam najnovije promjene koja duboko zadire u stručno pitanje proizvodnje kvalitete, a struka to ne pojašnjava jer niti ne znamo tko zastupa njenu zadaću.
Dakle, nakon što su rasturili tri treće lige na pet slabih liga, odmah su HNS-ovci zaokrenuli priču i oformili jedinstvenu treću ligu! Kakav salto unutar par sezona. Smanjili su drugi rang natjecanja, koji su nazvali Prva liga, pa najavili dodatno smanjenje do razine da bude kao i prvi rang, dakle, Liga s 10 klubova. To znači da će usko grlo za iskorak mladih igrača biti dodatno sužen i kroz drugi rang. Da se ide u pravcu toga sugerira, naime, odluka da se drugi rang oslobodi stiska obveze igranja zaštićenog godišta (U-21) s 3 na 2 i tako olakša transferna trgovina. No, sada su nametnuli da se u trećem rangu poveća broj obveznih mladih aktera s 3 na 4. Više od trećine momčadi mora biti svih 90 minuta gotovo juniorsko.
Koje je stručno objašnjenje tog nameta i što donosi za poboljšanje očitog začepljenog izvora proizvodnje kvalitete u Hrvatskoj? Nema ga! Koji će stručnjak, koji poznaje stanje na terenu, reći da je nametanje kadroviranja u trećem rangu instrument za napredak razvoja igrača!? Koji će stručnjak nogometa braniti tezu da u manjim centrima i demografski “tanjim” regijama klub trećeg ranga mora stvarati 10-ak igrača po sezoni, a koji će biti dovoljno kvalitetni da pariraju klubovima iz većih središta i gradova, koji nemaju demografsku pustoš!? To, logično, više nije onda natjecanje, nego odrađivanje sustava od kojeg najviše koristi imaju unaprijed jači i moćniji. Pogotovo oni koji gravitiraju Središtu Zagreb, gdje je više mladosti u nogometu nego drugdje sveukupno. Teren HR nogometa već godinama ukazuje na proces smanjivanja kvantitete mladih u društvu. Kako nogomet uvjetima ne privlači mladost, a usko grlo za napredovanje gasi nužne motive, logično je pitati kome onda ovakve promjene odgovaraju? Klubovima velikog središta? Posrednicima? Političkoj opciji koja promiče centralizaciju?
Nogometnoj igri sigurno ne odgovara. Bliža perspektiva će (i reprezentativno) drastičnije pokazati gdje vodi višegodišnja politika mrcvarenja stručnih logika, a promocije lika i imidža birokratskih djela…
Na nekoj višoj razini, Kongresa UEFA-e, predsjednik Čeferin odao je kako kipti od bijesa prema nekome tko mu je očito jako stao na žulj. Ne imenuje ga “jer ne zaslužuje komentar”, iako se stalno javno bavi njime. Vjerojatno aludira na Bobana i ostavku. Način kako se jedan birokrat u nogometu, retorički neprimjereno razini funkcije koju obnaša, krajnje cinično svisoka obraća jednom ipak nogometnom velikanu, a ne samo dojučerašnjem bliskom suradniku, ukazuje nam na upravo taj birokratski podcjenjivački gard prema struci. Treba li zato komentirati glas Kustićeva HNS-a u korist toj neprirodnoj dominaciji jer, eto, “novac od UEFA-e je važniji”? Dakako da ne, to je politika birokratskog, koja odavno caruje u HR nogometu.