Odbojkaški Final Four europske Zlatne lige igrao se u Zadru, ali nije samo zbog domaćinstva hrvatski bio dominantan jezik komunikacije. Jer na hrvatskom se moglo razgovarati i s turskim reprezentativcima, i u redovima Ukrajine, a ne treba sumnjati da naši dragi i redoviti ljetni gosti iz Češke također sasvim dobro kuže naš jezik.
U reprezentaciji Turske, recimo, igra i Hrvat rođen u Đakovu. Ime mu je Marko Matić, a zbog uzimanja turskog državljanstva postao je Mert Matić.
- Tako sam morao - kaže nam 28-godišnji, za nas ipak, Marko nakon što je sa svojom reprezentacijom prošao u nedjeljno finale u Zadru.
- Hrvat sam iz Bosanske Posavine, a sa 17 godina otišao sam u klub u Istanbul, a prije šest-sedam godina su mi ponudili državljanstvo. Tada su situacije i u hrvatskom i u bosanskom savezu bile loše što se tiče reprezentacija pa sam prihvatio ponudu Turske i, eto, za njih otad igram. Najveći razlog zašto sam uzeo državljanstvo jest što u Turskoj u svakoj momčadi mogu igrati tri stranca, pa ako sam domaći igrač konkurencija mi je automatski puno manja, pa je to bio najveći razlog prelaska.

I rođeni Sarajlija za Tursku

Otkako je došao, iz Turske nije otišao, odnosno cijelu je klupsku karijeru ovaj 204 centimetra visoki srednji bloker proveo u tamošnjim klubovima, a trenutačno je u Halkbanku iz Ankare.

- Zadovoljan sam jer igram u jednoj od najboljih liga u svijetu. Bio sam dosad tri puta najbolji na svojoj poziciji u turskom prvenstvu, imam i šest drugih mjesta s klubom, a još nijednu titulu, ali nadam se da je sljedeća sezona napokon “ta”. Prošle sezone sam igrao polufinale Lige prvaka...

On je, inače, generacija naših reprezentativaca Sedlačeka, Šestana, Nikačevića...
- Znam se, naravno, s njima, družimo se izvan terena kad god se vidimo. Bio sam u kadetskoj reprezentaciji BiH, ali poziv za hrvatsku reprezentaciju u mlađim kategorijama nikad nisam dobio. Da jesam, sigurno bih prihvatio i odazvao se. Postoji, jasno, neka žal zbog toga jer i ja i obitelj i svi iz mog kraja podržavaju i navijaju za Hrvatsku, no vodim se onim motom da u životu i sportu ne postoji jučer, tako da živim u trenutku, a što će biti sutra tko zna.

Obitelj je, pak, bila i u Zadru proteklog vikenda te navijala zasigurno za Hrvatsku, ali ipak najviše za Marka.
- Moji su i dalje u Posavini, i svake godine, kad god imam priliku, idem doma. I sad smo nakon ovog vikenda dobili nešto slobodnih dana, pa idem kući u Orašje - kaže Matić.

Odmor je jedva dočekao i Adis Lagumdžija, također reprezentativac Turske, a inače rođeni Sarajlija.
- Još sam 2013., sa 14 godina otišao u Galatasaray i tamo su mi odmah, nakon godine dana ponudili sportsko državljanstvo - ukratko će 211 centimetara visoki korektor.

- U to doba odbojkaška reprezentacija u BiH nije ni postojala, zapravo bila je, pa su je kasnije opet ukinuli, tako da je malo ima, malo nema. Uglavnom, nije tamo bilo nekih uvjeta, već uvijek neki problemi. Ja kad sam otišao u Istanbul, za mene nitko tamo nije praktički ni znao, ali u Turskoj su mi posvetili veliku pažnju, dijelom i zbog toga što sam tamo došao sâm, kao 14-godišnjak jer su roditelji ostali u Sarajevu, tako da od 2014. igram za Tursku.

Odbojka kao sport za njega je bila “prirodan” odabir zbog oca Ekrema.
- On je bio bivši reprezentatvac Jugoslavije, pa kasnije Bosne, imao je preko 100 nastupa za “Jugu”, bio je i najbolji smečer na jednom EP. Kasnije je otvorio sportsku akademiju u Sarajevu, koju i dan danas vodi. I ja sam tamo napravio prve korake, od svoje četvrte godine zapravo igram odbojku.

Lagumdžija, čiji dvije godine mlađi brat Mirza također igra za Tursku, protekle je tri sezone igrao u Italiji. Prethodnu za Modenu s kojom je osvojio Kup CEV-a, a u Serie A je Adis osvojio i veliku individualnu nagradu. Bio je najbolji skorer lige (najviše poena), a to je ostvarenje “oteo” praktički u posljednja dva kola našem Petru Đirliću. Sa samo deset poena više (419-409) odnio je laskavu titulu.

Nadali smo se da ćemo u nedjelju u finalu imati priliku u Zadru uživo gledati okršaj dvojice najučinkovitijih odbojkaša najbolje lige svijeta. Eh, to bi bio spektakl, pa i prilika da se naš kapetan barem malo osveti Adisu, ali...
- Šteta, jer mi smo, eto, svoje odradili, iako smo jedva izdržali pet setova protiv Češke, bili smo na rubu snaga. I moj brat je najavio da ćemo igrati s Hrvatskom...

Takvu je priliku ipak uskratila reprezentacija Ukrajine, na čijoj je klupi Ugis Krastinš. On je, pak, Latvijac, ali za pričati s njim ne treba ni latvijski ni ukrajinski ni engleski, već je opet dovoljan - hrvatski.

SN i kava

Počeli smo, za svaki slučaj, upoznavanje na engleskom...
- Možemo probati na hrvatskom, ali ne govorim ga više tako često, možda jednom godišnje - počeo je nekadašnji dizač, danas 53-godišnji trener na gotovo besprijekornom hrvatskom, pogađao je i padeže, nije to samo slaganje riječi.

A naš jezik priča jer je jednu sezonu igrao u Hrvatskoj, točnije u Pauku iz Domaljevca, mjestu koje je teritorijalno u Federaciji BiH, ali gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, pa je klub utakmice u Prvenstvu Hrvatske svojevremeno igrao u Županji. Bilo je to u drugoj polovici devedesetih, kasnije je klub pristupio ligi BiH.

- Ja sam tada samo želio otići negdje izvan Latvije igrati, a došla je ponuda iz Pauka. Došao sam tamo pogledati, gazda je bio jako dobar, Mato Pejić, i on je odlučio da ostajem tamo - o uspomenama se Ugis.

- Bilo mi je super, čim sam došao tamo, prvo su mi rekli “ne želimo da se osjećaš kao stranac”. Bili su tamo onda Robert Celan, Mario Bašelovivć, Anto Stanić, Dario Dukić... - skoro pa naizust nabrojao je Krastinš cijelu momčad od prije 25 godina.
- I sad sam, recimo, i dalje stalno u kontaktu s Celanom.

U toj jednoj sezoni, upravo u kojoj je Latvijac bio u klubu, Pauk je bio treći u PH (sezonu ranije također), igrao je i finale Kupa protiv zagrebačke Mladosti. Latvijac je u međuvremenu uspio usavršiti hrvatski jezik, i to na sjajan način. Nama posebno drag.
- Svaki sam dan čitao Sportske novosti!

Da budemo posve ispravni, rekao je “sportske novine”, ali uzet ćemo si za pravo da se radi o Sportskim novostima.
- Imao sam o čemu čitati jer bilo je to vrijeme Tonija Kukoča, Gorana Ivaniševića, Davora Šukera... Sve me to zanimalo i svaki dan sam čitao novine i doznavao vijesti, nije bilo tada interneta. A znate kako se kaže, što muškarac treba ujutro? Sportske novosti i kava.

Eto, SN se mogu pohvaliti da su i jednog Latvijca podučile hrvatskom.
- Hrvatsku imam u srcu zbog toga koliko mi je dobro bilo u Domaljevcu i zato se uvijek volim vratiti ovdje, dolazim i s familijom na odmor. I malo, eto, obnoviti hrvatski jezik.

Ostat će mu i uspomena iz Zadra da je ovdje s Ukrajinom, kojoj je izbornik posljednjih šest godina, izborio Challenger Cup, odnosno kvalifikacije za ulazak u prestižnu Ligu nacija (VNL).

- Jako je ovo veliki uspjeh za Ukrajinu. Dobivaju igrači i mi poruke kako naši vojnici u ratu gledaju naše utakmice i zbog toga je veliki motiv kod igrača, jer svaka sportska pobjeda Ukrajine jako je bitna za moral - zaključio je Krastinš.