Zadar će ovoga ljeta definitivno biti odbojkaški grad. Dapače, već za koji dan tamo kreću kvalifikacijske utakmice seniora, kadeta i kadetkinja za EP, kasnije će seniorke tamo igrati FIVB Challenger Cup (16. - 20. lipnja), pa će Višnjik biti domaćin i ženske Europske zlatne lige i muške Srebrne lige, e da bi sve kulminiralo u kolovozu kada će Zadar biti domaćin jedne od skupina Europskog prvenstva za odbojkašice.
I kad je već tako tko bolje da bude ambasador odbojke i Eurovolleya nego jedna od stanovnica Zadra, a koja je pri tome i jedna od najboljih europskih odbojkašica svih vremena. Riječ je o Barbari Ružić, nekima još uvijek poznatija i pod djevojačkim prezimenom Jelić, koja iako je već odavno prestala igrati, odbojku nikada nije prestala pratiti.
- Sjajno je što će se igrati jedna skupina EP-a u Zadru, jer je dvorana na Višnjiku upravo idealna za odbojku. To sam rekla prvi puta kada sam kročila u nju: tribine, teren, raspored svjetala, popratne dvorane pod istim krovom, sve, baš sve je savršeno - reći će Barbara, koja je inače rođena u Novom Mestu, ali koja je postala Zadranka, budući da se tamo skrasila s obitelji, bivšim košarkašem Tomom Ružićem te kćerkom Zarom i sinom Mihaelom.
Oproštaj u Zagrebu sa 28
- Još samo da epidemiološke mjere dozvole da bude publike... Jer, Zadar je sportski grad, i tu publika zna prepoznati trenutak kada treba napuniti dvoranu, i kada treba dignuti svoju ekipu. Pa iako je prvenstveno košarkaški, ovaj grad je znao stati i uz rukometaše, tenisače, sve koji su trebali njihovu podršku. Odbojka je atraktivna, pogotovo ženska, Europsko prvenstvo je, reprezentacija je u pitanju, dakle, nacionalni naboj je prisutan, i ne sumnjam da će naše djevojke imati punu podršku s tribina, ako zbog situacije s Covidom-19 to bude moguće. I da će ih navijači dodatno pogurati u drugi krug natjecanja, za koji, sigurna sam, imamo kvalitetu.
K tome, Ružić jako dobro zna kako je to igrati pred domaćom publikom u dresu reprezentacije na velikom natjecanju. Jer 2005. zaigrala je na Europskom prvenstvu u Zagrebu (i Puli), dapače reaktivirala se samo zbog tog natjecanja - budući da je godinu ranije već bila završila igračku karijeru, a još 2000. reprezentativnu - kako bi se ipak oprostila pred domaćom publikom.
Osvojeno je tada osmo mjesto, a to je bio ujedno i njezin posljednji nastup u karijeri, otišla je s 28 godina.
- Došlo je do zasićenja, od svoje 18. do 23. godine sam stalno bila na svjetskom vrhu, i jednostavno nisam više mogla, htjela sam probati nešto drugo u životu - rekla je kasnije o razlozima po mnogima preranog kraja karijere.
Za hrvatsku reprezentaciju je debitirala već sa 16 godina na Mediteranskim igrama 1993. u Francuskoj, kada je osvojeno zlato. Igrala je i u sva ona tri već slavna finala EP-a kada su naše djevojke osvajale srebra. A Barbara je 1995., kada su u finalu poražene od Nizozemske, dobila nagradu za najbolju napadačicu i servericu, a Irina Kirilova za najbolju tehničarku, da bi u kasnija dva finala, protiv Ruskinja (1997. i 1999.), Barbara bila MVP cijelog prvenstva.
Seniorka sa 14 godina
Bila je i najbolja igračica Olimpijskih igara u Sydneyu i to su joj, uz službenu titulu najbolje europske odbojkašice u 2000., najvrednija individualna priznanja u biografiji u kojoj strše četiri reprezentativne i 13 klupskih medalja s velikih natjecanja, te ukupno čak 19 individualnih priznanja.
Ulazak u Kuću slavnih joj je suđen, a bio bi to vrhunac blistave karijere koja je počela polovicom osamdesetih godina prošlog stoljeća na parketu Doma odbojke na Savi. Iako se kao mala okušala u gimnastici i klizanju, odbojka je ipak bila prirodan odabir budući da joj je majka Margareta bila stožerna igračica Mladosti, dok je otac Ivica Jelić nakon vrhunske igračke karijere postao uspješan trener.
- Stalno sam “visila” na treninzima u dvorani gdje su moji igrali, još otkako sam prohodala odbojkaška lopta mi je bila najdraža igračka - govorila je Barbara.
Silno talentirana već u prvom razredu srednje škole, sa samo 14 godina, ušla je u prvi seniorski sastav Mladosti, a sa 17 već je postala “internacionalka” i otišla u Japan. Kao i u Mladosti, tako je i na dalekom istoku bila zvijezda. Nije birala utakmice, njoj je bilo svejedno tko je s druge strane mreže, skakala bi i smečirala, servirala i smečirala, jako, jače… Znala bi imati i 50-ak poena po utakmici!
Japan, Italija, Turska
U Japanu je provela pet sezona, pa preselila u Italiji, najprije u Napulj, pa u Modenu, gdje je osvojila europsku klupsku krunu 2001. Kasnije je odigrala još samo jednu sezonu (2003./04.), u istanbulskom Eczacibasiju, a onda se na spomenutom EP u Zagrebu oprostila od igranja odbojke.