Dakle, svega čega je bilo u Danskoj prije godinu dana, nije bio u Španjolskoj. Naravno da kod nas odmah netko mora biti kriv, ali promijenit će se i to, makar i ne doživjeli. Živimo u vremenu u kojem živimo i ima puno važnijih stvari od nerviranja.
Nastup naših rukometašica na SP u Španjolskoj će se naravno još dugo rasčlanjivati, no ono što je nakon susreta izgovorio izbornik Nenad Šoštarić prava je istina o tome kako danas sport funkcionira. Situacija je teška, a da budem iskren nikad mi otkad sam se rodio nisu ni rekli da je bila laka. Ustvari ne znam kako to izgleda... A na sportu se uvijek najlakše može odraditi posao, jer je sport ciljano neuređen i nedefiniran (čitaj bez kategorizacije) i nakon akcije nema posljedica, osim po sportaše.
Onda smo kao ponosni na medalje, baš kao lani u ovo vrijeme, pa onda zaboravimo za godinu dana baš na sve, ne uložimo skoro pa ništa da bi bilo bolje, a čekamo bolje kao... Kako?
Danas toga u svijetu nema, to je zaostali sustav u kojem se ponekad nagrađuju samo pobjede, a do njih je jako teško doći. Kada kaže Šoštarić da ‘nije bilo novca kada sam želio povesti 20 igračica, jedna igračica košta ovo vrijeme u Španjolskoj 7.000 eura, koliko se ustvari ulaže u rukomet...‘ to je nažalost pitanje stvarnosti. O kojoj pričamo svakodnevno u kojoj je ekipni sport, u što smo se mogli uvjeriti na OI u Tokiju, u totalnoj banani.
Onda je to bila tema i je li se šta promijenilo? Nije. I neće. Nije slučajno i bit će još puno gore, pa se ustvari nemamo čemu puno čuditi. A nekako je u nada u bolje pomalo na isteku. Da mi je samo jednom dočekati da kažu ‘može se, nismo u krizi‘. I tako živimo godinama i godinama i svi nam se čude kako uspijevamo. A mi ne znamo drugačije. Šoka je samo eksplodirao, s razlogom, jer je svaki dan u tome i dobro zna koliko je teško stvoriti, jer u životu uglavnom je stvarao. Da, i ono kada priča o francuskim sucima ide u taj dio priče. Teško je to razumjeti bilo kome tko nije unutra, ali manje važno, nebitno kada tako zasluženo izgubiš...
Hrvatska nema sustav sporta, nema put sporta za budućnost posebno kolektivnog i zato ćemo se silno veseliti svakom uspjehu bude li ih u budućnosti.
Je li moglo bolje u Španjolskoj? Rekli bismo - moglo je drugačije, ali bolje od ovoga – ne, u situaciji u kojoj smo se našli. Imamo to što imamo, ali za razliku od Danske napustila nas je i sreća i forma i zdravlje. Ostali smo bez važnih igračica, sve tri vanjske i jako je teško očekivati nešto u takvim okolnostima. Za nas je to bio previše.
Je li moglo drugačije? Moglo je svakako drugačije, ali bolje – ne, jer kvalitete za tu razinu još uvijek nemamo. Ona je u stvaranju, a najviše je stvara onaj koji se u petak oglasio žestoko Nenad Šoštarić. Mogao je pozvati druge, no pitanje je ima li u njima kvalitetu za nositi se s najjačima. Mislimo da još uvijek nema, stvara se, a stvaranje je proces. To se savršeno vidi po Teni Petiki, a imamo i Franušić i Guskić i Buljan i Škarić i Bešen... E sad za sve njih treba minuta, ali svugdje ih nema. Osuđivati Podravku koja spašava svoj status godinama dovodeći strankinje, dajući Iljinoj, Stelmah, Mugoša i Bazaliu veće šanse od Franušić, Popović, Karlovčan, Šenvald i slično nije OK, jer Podravka se bori za sebe, igra u eliti i drži se, teško, ali kako – tako. Lokomotivi na početku sezone odu Larissa Kalaus, Paula Posavec, Prkačin, sada ode Gavrić, ozlijede se Dora Kalaus i Japundža i Šoštarić takvu Lokomotivu dovede do Europa lige. Izbaci znatno moćniji poljski Lublin. Pitate se kako? Radom, ne prevelikim zahtjevima i strpljivo. Vidi li to netko? Ne, apsolutno. Ali tu rastu neke kao Petika, Burić, Lisjak, neka Žagar za koju još nitko nije ni čuo i slično, pa bismo se kao veselili idućih godina. I što bi trebao Šoštarić – šutjeti? Mogao je pozvati tri vanjske još, ali s njima ne bi dobio kvalitetu za Euro u ovom trenutku, jer su Mičijević i Krsnik nezamjenjive u ovom timu, jer igraju u Francuskoj koja eto nešto poštuje za razliku od nas. Nije slučano da su tamo.
Drugo, sve cure nisu u formi kao u Danskoj, definitivno. I to ključne. Vidjeli smo to nedavno u kvalifikacijama protiv Ukrajine, kada smo u nevjerici izgubili u Rijeci, a sada je bilo očitije. Morale su protiv Brazila bolje, a igrale su jako loše. Ne slučajno. Kada odeš van je lijepo ide lovica, ali kada ne igraš koliko treba onda to izgleda ovako. Lijepo je biti u reprezentaciji, imati rejting, no ključno pitanje je uvijek može ili ne možeš. Možda ću moći tu ne igra ni sekunde. To su detalji na kojima će cure same morati poraditi, a Šoštarić kada bude imao pravi izbor moći procijeniti. Ovako, ima što ima.
Treće, ne slažem se sa svim. Imali smo na SP nepotrebno tri vratarke i tri desna krila. Po dva bi bila sasvim dovoljno, jer tri ubijaju red i samopouzdanje, no to je stvar izbora onog koji bira. Jednom sam komentatora Canjugu žestoko kritizirao u Londonu zbog Maide Arslanagić, kada se ozlijedila Penezić, i nisam promijenio mišljenje ni devet godina kasnije. Bili smo prenapregnuti, nismo imali alternativu baš nikakvu, dozvolili da nas sitnice izbace iz ravnoteže, a ovaj tim u ovim okolnostima može vrhunski samo ako je sve tip-top. Sada nije bilo, jer ne može se sve riješiti u sedam dana priprema. U konačnici ova Španjolska nije bila važna, ali smo puno naučili i moralo bi nam koristiti na sljedećem SP koje će biti važno za Pariz 2024. što je neki konačni cilj. Sada je važno, da igraju što više, što jačih utakmica, da se plasiraju na sljedeći Euro i ulove kontinuitet. Možda ima razočaranih, ali ništa se strašno nije dogodilo. Naše cure su dobre i takve će i nakon Španjolske ostati.