Bijeli dim iz Metalčeve 5, iz sjedišta Hrvatskog rukometnog saveza, nije se još pojavio. Nakon što je s klupe hrvatske rukometne reprezentacije, nakon lošeg nastupa na EP-u u Njemačkoj, prije tri dana smijenjen Goran Perkovac u jednom od najkraćih izborničkih "mandata", čelništvo krovne hrvatske rukometne organizacije u potrazi je za njegovim nasljednikom.

Premda je vremena vrlo malo, olimpijske kvalifikacije protiv Austrije, Njemačke i Alžira, od 14. do 17. ožujka u Hannoveru, doslovno su već "sutra", enigma oko pitanja novog izbornika još nije riješena - ili je možda riješena, ali se još uvijek čekaju neki sporni detalji oko njene realizacije, a u skladu s time, i njena prezentacija znatiželjnoj javnosti.

Ugovor s Japanom

Nenad Šoštarić, Slavko Goluža, Noka Serdarušić, Veselin Vujović, Xavi Pascual, Raúl González Gutiérrez... to su samo neka imena koja su (navodno) bila u igri, dok u Zagreb (opet navodno) nije sletio renomirani islandski trener i bivši reprezentativac Dagur Sigurðsson, trenutačni izbornik Japana i bivši trener Bregenza, Füchse Berlina, te bivši izbornik Austrije i Njemačke, s kojom je 2016. iznenađujuće osvojio naslov prvaka Europe na natjecanju koje hrvatski rukomet posebno pamti po "čudu u Krakovu" i osvajanju brončanog odličja.

Kako sada stvari stoje, Sigurðsson je prva i najveća opcija za Perkovčeva nasljednika, iako u realizaciji tog posla, kojim bi hrvatski rukomet dobio prvog izbornika stranca u povijesti, stoji njegov, još uvijek aktualni ugovor s Japanom do OI u Parizu.

Činjenica da je riječ o jednom od najboljih i najskupljih trenerskih imena u svijetu, također je realna prepreka za njegov angažman, no, njemu bi svakako veći izazov bio u Parizu voditi Hrvatsku, kao (još uvijek) realnog pretendenta na visoke domete, a ne japanske rukometaše, koji će u "grad svjetlosti" ovog ljeta ipak, budimo realni, ići kao turisti.

Kao što je to obično i slučaj, u HRS-u u ovom novom procesu biranja novog izbornika vlada apsolutna tišina, "telefoni su gluhi" i nitko se želi pojaviti u ulozi bilo kakvog vjesnika.

Njemačka disciplina

Sigurðsson je nakon prosječne igračke karijere (Valur, Wuppertal, Hiroshima, Bregenz) napravio sjajne stvari kao trener, nakon što je bio izbornik Austrije, a zatim šest godina trener Füchsea. Poslije toga, s Njemačkom je iznenadio rukometni svijet osvojenim europskim zlatom, a zatim je iste te 2016., osvojio i broncu na OI u Rio de Janeiru te od Međunarodne rukometne federacije bio proglašen službeno najboljim trenerom na svijetu. Otkad je, od 2017., izbornik Japana, jako je unaprijedio njihovu reprezentaciju te je znatno porastao interes za tim sportom u Zemlji izlazećeg sunca.

- Dok sam igrao za Füchse Berlin (od 2015. do 2021., nap. a.), poklopila mi se samo jedna sezona s njim kao trenerom, koji je nakon toga ostavio klub i otišao za izbornika Njemačke, s kojom je napravio velike stvari. Riječ je o vrlo ozbiljnom i serioznom treneru, koji je sav u rukometu. Karakteran je čovjek, to je najosnovnije, a radeći dugo u Njemačkoj, "pokupio" je tipičnu njemačku disciplinu. Veliki je radnik, a njegovi postignuti rezultati govore više od svega. Njemačke nije bilo nigdje u to vrijeme, tada je njemački rukomet bio u najvećoj krizi, a on je odmah osvojio europsko zlato, govori bivši hrvatski reprezentativac Jakov Gojun, kojeg je Sigurðsson trenirao u prvoj sezoni nakon što je Jakov potpisao za "berlinske lisice".

Velika "revolucija"

- Čovjek je doveo Japan na Olimpijske igre, i to je velika stvar. Da, riječ je o vrhunskom rukometnom stručnjaku, bez obzira na to što kao igrač nije igrao u vrhunskim klubovima, zaključio je Gojun, "ogradivši" se od, zasad još uvijek nagađanja o tome da će Islanđanin zaista preuzeti hrvatsku reprezentaciju.

Dogodi li se zaista Sigurðssonovo imenovanje, kao što se nagađa u kuloarima, a potvrdila je to i činjenica da je on u Hrvatsku došao s pravničkom pratnjom, s odvjetnikom koji bi iz svih kuteva rasvijetlio ovaj slučaj, zaista smo blizu "revolucionarnoj" promjeni na klupi rukometne reprezentacije.

Bilo kako bilo, u HRS-u su, kao i uvijek u sličnim situacijama, kojih je bilo previše posljednjih godina, zatvoreni sve do samog čina imenovanja Perkovčeva nasljednika. Poznavajući Sigurðssona kao vrlo ozbiljnog i staloženog čovjeka, naravno, i vrhunskog stručnjaka, sigurno je to da bi on donio neke "nove vjetrove" u trenutačno "ustajale hrvatske rukometne vode". No, sigurno bi - mišljenje je gore potpisanog, - isti slučaj bio i s Nenadom Šoštarićem, Slavkom Golužom... i ostalim spomenutim kandidatima.

Možda glavni problem i nije u samom čovjeku, u potencijalnom Perkovčevom nasljedniku, ma tko on bio. Ne ulazeći ovdje u potencijalni Perkovčev "krimen" i u razloge zašto je on tako kratko trajao, problem je ipak u kontinuitetu.

Bude li Sigurðsson novi izbornik, budite sigurni, on će se unaprijed osigurati i pristati samo pod uvjetom da to bude na duže staze...