Iza hrvatskih vaterpolista je prvo od dva velika nadmetanja u ovoj kalendarskoj godini. Nikako ne valja zaboraviti, smetnuti s uma Europsko prvenstvo u Splitu od 27. kolovoza do 10. rujna, natjecanje koje je čak stavljeno načelno i u prvi plan. Jasno da je SP jače od EP, ali kada ste domaćini kontinentalne smotre, tada su i očekivanja “malo” veća. Valja “zapaliti” Split i cijelu domovinu, ispuniti Spaladium Arenu. U tom kontekstu je primarno osjetnija žal za propuštenom zgodom osvajanja medalje u Budimpešti jer bi to tada još više zagolicalo zanimanje javnosti, gledatelja, navijača u Splitu. Oni će Barakudama biti ondje od primarne potrebe.

Tko je ispred, a tko iza

Četvrto mjesto na svijetu s kojeg su naši vaterpolisti napustili Mađarsku nije baš za podcijeniti ili proglasiti neuspjehom. Međutim, hrvatski vaterpolo ima malo drukčiju razinu poimanja uspješnosti, pa se stoga četvrto mjesto u nas, u vaterpolu, neće nikada slaviti. Mjesta dakle za slavlje nema, ali jednako tako nema ni temelja za neodmjerenu kritiku i omalovažavanje. Rezultat je solidan, iznad očekivanja sviju koji imalo bolje prate vaterpolo i koji znaju kolike je tektonske promjene doživio reprezentacija Hrvatske. Kako je to dobro primijetio naš stručni komentator Mile Smodlaka, valja pogledati recimo od koga smo mi to izgubili i koga smo ostavili iza sebe. Izgubili smo od Španjolske (novog svjetskog prvaka i aktualnog doprvaka Europe) te od Grčke (osvajača olimpijskog srebra u Tokiju), dok su iza nas su ostali prvak Europe (Mađarska), olimpijski pobjednik (Srbija) pa onda još i Crna Gora, jaki SAD...

CROPIX

Valja im dati podršku

Ono što ulijeva vjeru u ovu reprezentaciju je potencijal koji ona ima i - što je važnije - pokazuje. Doduše, s oscilacijama i ne u kontinuitetu, ali to je u sportu potpuno normalno i očekivano kada se stvara u biti sasvim nova momčad, kada promijenite osam od 13 igrača. Napominjali smo prije više od dva tjedna, kada smo kretali u Mađarsku, da je u tim okolnostima nužno malo vremena i puno strpljenja. Ovo je sastav koji valja bodriti, ali koji još treba i puno raditi. Momčad koja je još u fazi “dječjih bolesti”, te se i opet vraćamo jednoj misli prije polaska za Debrecen. Ovo je momčad koja nema ekstra zvijezda, nema pojedinca kadrog samog riješiti utakmicu. Ne smije ih se uspoređivati s trofejnom generacijom jednog Jokovića, Sukna, Bušlje, Garcije, Obradovića, Dobuda ili još ranije Pavića, Barača, a tek Hinića ili Boškovića. Ne, ovo je momčad puna pčela radilica koja kada usklađeno radi može ne oprašiti, već i isprašiti koga god treba. Ali, ako samo jedna pčela počne “zujati” neku svoju priču, nema tu ni saća, još manje meda. U ovom trenutku se zaista moramo veseliti svakom bloku, asistu, golu i obrani. Doslovno svakoj i svakom! Ovi tek odrastaju.

MATIJA DJANJESIC Cropix

Dakako, to ne znači da nisu podložni i određenoj kritici za nastup u Budimpešti jer poraze nikada nećemo ne slaviti, niti ih neodmjereno opravdavati. Temeljni možda razlog zbog čega se iz Budimpešte vraćaju praznih ruku je napad. Onaj s igračem više je stvarno jako loš. Brojke 34-89 ili 38% govore dovoljno. U zadnje dvije utakmice su nedopustivo tragične. U polufinalu sa Španjolskom 2-12, za broncu kontra Grčke 6-18. No, nismo zaboravili ni prvo kolo protiv Grčke, 3-13. To je zadatak za izbornika i stručni stožer. Napad se doima... Preplašen! Nitko da pogleda na taj suparnički gol, da bude opasan, da šutira. Nemamo šutere tipa Granadosa i Munarriza koji odašilju granate i munje, ali nemamo baš ni anemične tipove koji ne znaju opaliti po golu i štoviše, imaju čak i dobar udarac. Bukić, Fatović, Bašić, Marinić Kragić... Oni moraju dokazati zašto su glavni igrači svojih momčadi (Bukić u Jadranu, Fatović u Jugu), preuzeti odgovornost, lidersku ulogu. Marinić Kragić rešeta mreže po hrvatskim bazenima, prvi je strijelac našeg Prvenstva, odličan i u Ligi prvaka, ali valja sad to dokazati i na višoj razini. U posljednje dvije utakmice SP, Marinić Kragić je pucao 1-8, Fatović protiv Španjolaca nije ni zapucao, Vukičević 0-4, Bašić 1-4, Lazić 0-5, a bogami i Harkov 2-11 u što je uračunat i neiskorišteni peterac. Raširite tu lepezu i “rokajte”.

Ono što je zamjetno je sporost ili nedovoljna brzina. Danas bez brzine u vrhunskom sportu zaboravite na uspjehe. Istina, da bi u sportu uspijevali biti brzi i opasni, ne samo u šutu, već u dodavanju, proplivavanju, više kretnji, valja malo vremena. Zbog uigranosti. Naime, tek kada se jedna skupina uigra, kada će usred noći znati gdje im se u datom trenutku nalazi i što radi, kakve kretnje suigrač u određenoj situaciji, bez da se pogledaju, tada možete imati brzinu i točnost. Pa, nisu slučajno najbrže momčadi baš Španjolska, Italija, pa čak i Mađarska. Oni se poznaju, dugo igraju zajedno. Mađari možda imaju drugi problem, prevelik broj zvijezda i potrebu za dokazivanjem doma, ali ispravit će to oni jako brzo. Lopta mora biti protočnija. zašto ne više mijenjati strane, dodavanja s krila na krilo, “ljuljanje” suparnikove sve dok se ne pojavi rupa i vratar ne potone.

MATIJA DJANJESIC Cropix

Dojam je vrlo dobar

Ova Hrvatska ima taj napadački potencijal. Iskazali su ga protiv Srbije, da bi se onda “ugasili”. Sad, možemo nagađati i da su malo tu “poletjeli” ili psihološki pali ili sebi natovarili prevelik pritisak imperativa na leđa. Nešto od toga se dogodilo, ali bez takvog pristupa, bez takve, opasne vanjske linije sve nam se svodilo na ubacivanje lopte na centra, pa da se Krapić i Vrlić u borbi za život na dva metra izbore za igrača više. To su čak odlično i činili, ali kakva korist kada ne znamo kako iskoristiti brojčanu prednost

Odlično je da je obrana, inače teži segment igre već sad vrlo dobra, ali da i to može i mora biti bolje, nije dvojbeno. Zaključno, Hrvatska je u Debrecenu i Budimpešti ostavila dobar do vrlo dobar dojam. Nije odličan, od toga su daleko i to trenutačno pripada Španjolskoj, Italiji i Grčkoj, ali u najmanju ruku dobar, to je činjenica. Koju su nam minula dva tjedna potvrđivali i baš doslovno svi strani izbornici, i to ne iz kurtoazije. Ovaj sastav Barakuda i njihovi treneri zavrjeđuju naše povjerenje. Budimpeštu dakle ne slavimo, ali da je baš napuštamo potpuno razočarani i pokisli, nipošto.