Tucak: Ne znam je li u pitanju karma ili sudbina, ali nitko u 12 godina nije doživio takav šamar

Kao da je jučer bilo. U biti, i nismo daleko. Još prije malo više od dva tjedna, 16. siječnja, iščekivali smo veliko finale jednako velikog vaterpolskog natjecanja. U hladnom Zagrebu, uoči sraza Hrvatske i Španjolske. Samo malo više od dva tjedna kasnije, u bitno smo toplijoj Dohi, na drugom kontinentu i bitno različitom okružju, ali opet na (još jednom) velikom natjecanju. Sad još većem i bitnijem.

U zoru premijernog nastupa Barakuda na Svjetskom prvenstvu, sada uoči Australije, ponovo s druge strane stola isti sugovornik. Možda tek neki drugi problemi, manji-veći, kako se uzme. Očekivanja uvijek ista. Od njih se traži uvijek i samo medalja jer sve osim toga je... Neuspjeh. Ne, ne mislimo mi tako, ali javnost da. Jer nije vijest kada vaterpolisti osvoje medalju, nego onda kada u tomu ne uspije.

To je već djelić one priče o kombinaciji naše ponekad bahatosti pomiješane s odstupanjem ili nemirenjem s realnošću, a stvarnost je ta, zamislite epohalnog otkrića - nismo sami na ovom svijetu! Nismo baš samo i uvijek mi Hrvati predodređeni za pobjede, slavlja, osvajanja medalja, I nije to baš samo ni specifikum vaterpola. Isto gledamo i na nogomet, rukomet, jedino nas je možda košarka malo nažalost "ohladila". No dosta priče, dosta te priče. Nije ni mjesto ni trenutak. Ivica Tucak, izbornik Barakuda nas čeka. Doima se mirnim.

Je li pritisak, ma koliko to čudno zazvučalo na prvu, sada manji nego prije mjesec dana, uoči početka EP doma, u Hrvatskoj? Naime, istina da još nismo u Parizu, ali smo negdje u predgrađu, tako se čini, a onda početkom siječnja, nismo imali ni Pariz, ali ni Dohu još osigurano. Igrali smo doma, a to domaćinsko breme uz navijače na tribinama, ipak donosi pritisak više u očekivanjima. Štoviše, iako se nije spominjalo zlato na početku, svima je primislima ono bilo i kako se momčad približavala finalu, tako je rastao i taj pritisak - zlato kojim osiguravamo Pariz. Je li tako gledano Doha malo, mrvicu barem ležernija?

- Kad bi upravo tako bilo gledano, sa svim iznesenim, onda bih rekao da je to točno. Da je pritisak manji sada, ali samo tako gledano. Ne igramo pod opterećenjem kao doma, kada smo igrali pred svojim navijačima, branili naslov prvaka, milijun nekih pitanja. Međutim, sa sportskog gledišta pritisak postoji jer ako ga nema, onda nije dobro - u startu će izbornik.

Damir Krajač/Cropix

- To je kao da ulaziš u utakmicu i veliš "nemam što izgubiti". Tu utakmicu si unaprijed izgubio. Tako je i ovdje. Postoji pritisak, znamo koje su nam želje i da je ne ponavljamo jer smo je već milijun puta naveli. Plasman na Olimpijske igre u Parizu. To se mora napraviti. Hrvatska mora biti u Parizu. Na koji način, uopće me ne zanima. Mi smo reprezentacija koja to svojim ugledom zaslužuje i to je osnovna zadaća ovog SP. Da je nesretno vrijeme, sigurno je. Teško je tempirati, "gađati" formu na dva tako velika natjecanja u tako kratkom intervalu, ali ne smijemo tako razmišljati. Prvo je dakle, osigurati Pariz, a zatim odigrati onako da mi budemo zadovoljni prikazanim. Volio bih da to bude na tragu onog što smo odigrali u Dubrovniku i Zagrebu, a što je bilo po mojoj, ali i po ocjeni puno ljudi iz vaterpola, gotovo pa odlično.

Svjetska prvenstva su natjecanja koja nama rezultatski očigledno odgovaraju, pašu, leže. Zlobnici će se sad prvo sjetiti Fukuoke 2023. Da, to je bio neuspjeh, ali na posljednjih 10 SP, Hrvatska je bila 9 puta u polufinalima! To je domet za koji u ovom trenutku nisam siguran je li ga ima ijedna nacija.

- Mislim da nema nitko! Devet puta zaredom smo igrali polufinale. Osvojili smo 7 uzastopnih medalja. Taj niz smo nažalost prekinuli u Budimpešti 2022. kada smo s redizajniranom momčadi bili četvrti. Ne znam postoje li natjecanja koja nekome pašu ili ne pašu. Mi idemo s najvećim mogućim ambicijama. Uvijek. Tako smo došli i u Dohu. Imamo pravo vjerovati u to. Ponavljam, teško je jer smo prije dva tjedna bili u jednom natjecanju, došlo je do fizičkog i emocionalnog pražnjenja. Zato sam dao malo, 5 dana potpunog odmora igračima, pa onda 5 dana priprema u Rovinju kojeg smo tražili baš zato što upravo u tom razdoblju ondje je mirno, nema gužve, gotovo nikoga. Imali smo idealne uvjete za fizičku regeneraciju i mentalni oporavak. U Rovinju je 5 dana prošlo, a da nismo ni spomenuli niti jednu taktičku varijantu. Dečki su mislim prije svega bili umorni, trebali su odmor, a onda smo se krenuli pripremati za Dohu.

Više nemate braniča, načinom igre, koji su mogli "izgurati" tri četvrtine kao što je nekad igrao naš Bušlje, Damir Burić ili Vujasinović kod Srba

Utvrdili ste sami uoči EP da smo za to natjecanje bili jači nego u Fukuoki 2023. na SP. Jesmo li sada u Dohi slabiji nego u Dubrovniku i Zagrebu? Mislimo ponajviše za Luku Bukića kojeg nema, koji je nedavno operiran.

- S te strane imamo sigurno hendikep Luke Bukića i vratara Tonija Popadića, naravno. Imamo Matu Anića koji brani u Jadranu, plus Bijača jasno. Naravno da nam fali Pop, njegova stabilnost. Na koncu konca, nikad neću zaboraviti da nas je on onom obranom u Rotterdamu, u raspucavanju peteraca protiv Rusije, odveo na Igre u Tokio. Pop je na SP u Budimpešti 2022. branio fenomenalno. O Luki Bukiću ne treba trošiti riječi jer znam koliko nam je nedostajao u onom trenutku kada je uzeo pauzu od reprezentacije, nakon Igara u Riju 2016. Ne znam je li ti pitanje karme, sudbine, ali stvarno ne znam kada sam u 12 godina mandata imao jedno prvenstvo na koje sam otišao s najboljom momčadi. Možda dvaput se to dogodilo, u 12 godina. To je bio Rio 2016. i ono SP u Budimpešti 2017., te da, ovo zadnje EP u Dubrovniku i Zagrebu. Tri natjecanja u 12 godina.

Čak je i neovisno osvojenom zlatu u Splitu na EP 2022. nedostajao Vukičević...

- Da, da, naravno. Pa, Ante igra 7-8 godina zapaženu ulogu u reprezentaciji, pa nam se i tada dogodilo odjednom, njega nema u jednom trenutku. Fukuoki nije bilo Fatovića. Dobro, u sportu se to događa. Ozljede i bolesti su uobičajeni dio, normalno je to čak, ali ipak ne znam je li ikoga tako "išamaralo" kao nas zadnjih 12 godina. Međutim, u tom smjeru nismo nikada razmišljali i kukali, pa nećemo ni sada. Imamo igrače koje to mogu i moraju pokriti. Evo, sada se otvara prilika na lijevoj strani gdje je već sada jasno da će mjesto Luke Bukića zauzeti Franko Lazić koji to odlično igra u klubu, kojem je to prirodna pozicija i kojem ja vjerujem. Na toj poziciji pogotovo. Mislim da imamo momčad koja može dobro izgledati.

Damir Krajač/Cropix

Kad se pogleda sastav, laici bi rekli da imamo jako malo braniča. Samo trojicu - Burić, Biljaka, Žuvela. Je li to baš tako? Znamo i što zahtijevate od Vukičevića, Kržića, Lazića...

- Kad je završio Tokio i Igre tamo, te kada sam počeo stvarati ovu novu reprezentaciju, prateći suvremene trendove u vaterpolu, shvatio sam da uloga klasičnog beka, braniča u vaterpolu je postala po meni potpuno, neću reći nevažna, ali manje bitna. Jednostavno, sustav igre je takav, vaterpolo se ubrzao, pa i način suđenja. Više nemate braniča, načinom igre, koji su mogli "izgurati" tri četvrtine kao što je nekad igrao naš Bušlje, Damir Burić ili Vujasinović kod Srba, recimo. Takvih igrača više nema jer je promijenjen kriterij, a moja vodilja je bila da svi igrači koji imaju sklonost polivalentnosti, moraju odraditi tu ulogu. Da mogu "skupiti" osobnu pogrešku, sve da se ne primi gol, da obrane ne trpi, da zonskom igrom nadomjestimo taj nazovi hendikep igranja klasičnog beka. I da, sad imamo igrače od kojih ste neke i spomenuli. Imamo Biljaku koji je klasičan bek. Rino Burić je to bio, međutim on se više orijentira prema napadačkom dijelu i šteta ga je tu kočiti. Vidjeli ste što nam je on u polufinalu EP s Mađarskom dao. Prevaga! Onda imamo Kržića, Žuvelu, Vukičevića, Butića, Lazića ili "jučer" Bašića, pa Lončara kao centra ili Vrlića. To su igrači koji uvijek mogu "stati", pokupiti jednu osobnu. Ono čega ne smije biti je - nema gola! Gol se ne smije primiti! Sve drugo je podnošljivo.

Došli ste u Dohu s trojicom centara (Lončar, Vrlić i Krapić). To je u nekom trenutku bila i opcija za EP, sada ju ostvarujete, a to je onda, vjerujem, uvijek prilika da jednog odmarate? Naime, od 15 igrača, 13 se prijavljuje za svaku utakmicu.

- Idemo s trojicom centara i zato što, moramo biti toga svjesni, sva trojica su u određenim godinama. Vrlić i Lončar su sigurno potrošeni na EP i gledat ćemo s Krapićem pokušati onda odmoriti jednog od te dvojice. Imamo i utakmicu s Južnom Afrikom koja je... tako, unaprijed pobijeđena. Ta utakmica stvarno jest takva i to svi znaju, a to mi onda daje mogućnost jednog od centara dodatno odmoriti 2 dana.

Imate utakmicu skoro pa završenu, a na kraju izgubljenu, i to vas dovede u stanje šoka. poludepresije, deprimiranosti

Kakvo SP očekujete? Mađarska dolazi u najjačem sastavu, Srbija se želi nametnuti, Španjolci su u euforiji, sad je pitanje i jesu li se time zadovoljili, ispuhali u Zagrebu, Grčka nije igrala osobito u Zagrebu...

- Dobro pitanje, ali mi je teško dati precizan odgovor. Uvijek na natjecanju netko negdje iznenadi. Očekujem kao i na EP, dosta izjednačeno prvenstvo u Dohi. Europske momčadi spadaju u sam vrh favorita, plus SAD koju se nikada ne smije zaboraviti. Oni imaju momčad koja se može uključiti u borbu za medalju, kao nikad. Ja ih barem takvima vidim. Australija i Japan su plutajuće mine, dakle izjednačeno. Ono što nitko od nas u ovom trenutku ne zna je kolikog je traga na momčadima, igračima ostavilo EP u Hrvatskoj. I na nas i na druge momčadi. Ja se samo nadam i Boga molim da se više nikada ne ponovi da se dva ovako velika natjecanja ne igraju u razmaku od mjesec dana, pa i manje. To nije zdravstveno dobro. Ni za igrače, ni za nas trenere.

Finale je bilo posebno takvo, odnosno završnica.

- Imate utakmicu skoro pa završenu, a na kraju izgubljenu i to vas dovede u stanje šoka. poludepresije, deprimiranosti. S druge strane moraš biti svjestan da si napravio puno. Mislim da je srebro veličanstven rezultat, ali opet u svemu tome "letiš" između tih emocija, plutaš gore-dole, a za tri dana moraš biti potpuno normalan. Moraš doći pred igrače, s čistom glavom. Praktički nemoguće. Nitko od nas nije stroj. Možemo mi to govoriti, ali čovjek svaki je emocionalno stvorenje koje ima svoja pražnjenja i punjenja. Teško je to. Teško igračima, teško meni, svim trenerima, ma svima. Mora se o tomu voditi računa, o zdravlju igrača i svih nas.