Ukoliko se ne varamo iz povijesti kinematografije, filmski lik Danny Oceana ih ima 13. Oceanovih 13. Najavljivalo se nešto i snimanje Oceanovih 14. Možda i bude.
No ima jedan koji ih ima više. Puno više. Postoji nešto što se zove - Tuckovih 16. Toliko je medalja hrvatskom vaterpolu priskrbio vodeći Barakude, Ivica Tucak. Postoji samo jedna razlika. Kod Oceana je u pitanju filmska fikcija, "život na platnu". Kod Tucka, stvarnost, život u vodi. U bazenu. U Dohi smo ga vidjeli u nekoj malo drukčijoj slici. Prikazu na koji nismo naviknuli, a u proteklih 12-13 godina intenzivnog praćenja između ostalog i njega i njegovog rada, vidjeli smo "stotinu lica" Ivice Tucka. Vidjeli smo ga i razdraganog i ljutitog i s pjesmom na usnama, ali ponekad i pokojom grubom riječi.
Vidjeli smo ga i ogorčenog na suce, na što je u dosta navrata i bio u punom pravu, vidjeli smo ga potištenog, utučenog. Kao onog utorka, 16. siječnja kada je na nesretan način izgubio euro-finale u Zagrebu, kada ga je tješio Zlatko Dalić. Znali smo ga vidjeti uznemirenog, pa zabrinutog, ali i staloženog. On je jednostavno takav čovjek. Nije ravnodušan tip. Silan je emotivac, kontejner osjećaja od plusa do minusa. Nije glumac, ne pretvara se i zato nam se i sviđa. Što misli, to veli i pokaže, sviđalo se to nekomu ili ne. Međutim u Dohi, tu konkretno mislimo nakon finala, pokazao je lice koje dosad nismo vidjeli.
Došao je pred nas, mokar do gole kože kako se veli jer ga je prethodno Lolo Fatović bacio u bazen iako to i nije nešto preuputno za činiti čovjeku s ugrađenim stentom u trenutku najvećeg stresa, uzburkanih osjećaja. Došao je pred novinare, pred kamere i vidjeli smo mu suzu u oku. Malo više od te jedne suze i ne baš u samo jednom oku. Čovjek koji nas je prije sedam godina doveo do naslova prvaka svijeta na Margit Szigetu. Godinu dana ranije do olimpijskog finala.
Prije godinu i pol mu je klicalo 10.000 ljudi u Spaladiumu. Sve je on to prošao i proživio duboko, izrazito snažno jer je jednostavno takva osoba. Ali ovo, ali Doha... Ona ga emocionalno oborila, otpustila sve ventile. Umoran, prazan, a opet ispunjen, sretan i premoren, na kraju jednog iscrpljujućeg putovanja od dva i pol mjeseca na vrtuljku emocija... pustio je suzu. Jer je doveo priču (za ovu zgodu) do kraja, do vrha, smjestio naš barjak na najviši jarbol na svijetu.
Pa sad, osim ako niste čovjek od mramora, ajde ti ostani miran i hladan. Za skakanje i pjevanje nema više snage. Za ispiti čašu vina, bit će vremena kasnije, ali samo jednu jer srce tako zahtijeva. Cigareta uskoro nestaje iz njegovog života. I toga onda mora nužno vratiti malo, ne puno, samo dva mjeseca unazad. Eto, sad će baš biti toliko. Tog 19. prosinca 2023., u Zagrebu su pripreme bile u punom jeku, Barakude su tu večer igrale prijateljsku na Sveticama s Amerikancima. Tucka nije bilo na klupi. Nije se govorilo što je točno, tek - "Ne osjeća se dobro, ostao je u hotelu".
Ovaj je novinar znao da nije u hotelu, da je u bolnici, da je koji sat ranije već izveden zahvat ugradnje stenta. Sve u redu, bit će vani za 24 sata, ali svjesno se nije išlo odmah "van" s informacijom o zahvatu, operaciji jer već vidimo kako bi "gorjeli" poneki portali i bombastični naslovi tipa "Hrvatska ostala bez izbornika uoči EP", "Tucak na hitnoj operaciji na srcu" i u tom stilu. Ne, to nije trebalo reprezentaciji, ni izborniku uoči EP.
No jasno je da to i nije bila uobičajena situacija, da je nakon takvih zahvata ipak pacijentu potreban odmor u smislu nenaprezanja, odmaka od stresa. Sve suprotno od trenerskog posla. Tucak je doista dan kasnije bio na treningu, dva dana kasnije već vodio i drugu tekmu protiv SAD, sve je bilo i jest u redu. Iako, ostaje ipak tvrdnja kako bi bilo bolje izbjegavati stres. Njega je međutim čekalo mjesec i pol intenzivnog stresa.
S jedne strane u borbi za hrvatski plasman u Parizu, ali i pod pritiskom velikih rezultatskih očekivanja pred domaćom publikom u vaterpolski zahtjevnom Dubrovniku, pa Zagrebu. Onda vam se dogodi Granados u finalu, u dvije i pol minute od pobjede do poraza; pa sve iz početka. Priprema za novi turnir na Bliskom istoku, zadnja šansa za vidjeti Pariz, pa ploviš tamo sve do sraza sa Srbima u četvrtfinalu, polufinalne drame s Francuzima i onda čudesne finalne završnice s Talijanima. Gdje se sve ono što si izgubio u Zagrebu, s kamatama vrati u Dohi. I sada, kada je sve minulo, pa što će čovjek od sreće i ushita do pustiti suzu. Nije ju pitao, sama je došla.
- Ha... dobro je. Mislim da smo zaslužili ovo. Borili smo se kao lavovi, padali, dizali. Protiv strašnog suparnika koji je odigrao možda najbolju utakmicu od kako ja pamtim odnosno gledam Talijane - kasnije će Tucak.
- Nisu se štedjeli, ni oni, ni mi. Mislim da smo napravili veliku stvar. Da nam je netko ovo rekao da ćemo u mjesec dana osvojiti dvije medalje, biti svjetski prvaci...
Odmah, paralela s Budimpeštom 2017. Tog ljeta na Margit Szigetu je Tucak osvojio prvo "veliko" zlato. Igrao je doduše i finale SP 2015. u Kazanju, pa olimpijsko finale u Riju godinu kasnije, ali Pešta je bila prva fešta...
- Slušajte, ono je bio prvi, ali ovaj naslov je izvojevan s jednom novom momčadi. Ekipom koja je formirana prije dvije godine. Ja se sjećam riječi nakon Budimpešte, posebno zapravo nakon Tokija, ljudi koji su govorili kako teški dani čekaju Hrvatsku. Eto, mi smo u dvije godine napravili novu momčad koja je napravila strašno puno. Postali smo svjetski prvaci, postali smo europski prvaci, sada smo i aktualni europski doprvaci. Što reći nego da sam presretan. Ovo mi je životna matura. Stvoriti momčad i onda s njom doći do naslova svjetskog prvaka. Bit će slavlja, sigurno. Mislim da smo to i zaslužili jer... Ma, bili smo ovdje i Dohi kao u "bunkeru" zadnjih 20 dana. Nismo se mrdali iz hotela osim na trening i utakmice. Video, analize, razgovori, "ubijanja", vožnje na treninge... "Mrtvi smo", premoreni, ali... nitko sretniji od nas - zaključio je Tucak.
Osim brojke, postoji još jedna razlika između Dannyja Oceana i Ivice Tucka. Vidjet ćemo hoće li holivudski George Clooney snimiti i 14, ali šibenski George Clooney odnosno Ivica Tucak "snima" i dalje. Scenarij je već dovršen, u ljeto će snimanje. Na Elizejskim poljanama s prolaskom kroz Trijumfalna vrata. Tamo im i jest mjesto. Uopće ne sumnjam, nemojte ni vi.