Kao i svaki put kada smo se čuli, u pozadini je odzvanjao zvuk loptica kako udaraju po podlozi. A glas mu je bio veseo, um britak, misli optimistične. Tako je Nikola Pilić, koji je danas preminuo u 87. godini, zvučao i tijekom našeg posljednjeg većeg intervjua. U predvečerje Davis Cup okršaja Hrvatske i Srbije, u prosincu 2021.
- Za koga ću navijati? A vidiš gdje živim, haha! Za Hrvatsku, naravno! - odgovorio je dok je šjor Niki, kako smo ga zvali, nadgledao trening svojih štićenika u Opatiji.
Razgovarali smo i nakon toga, više puta, o Novaku Đokoviću i njegovim problemima i stanjima, o naša dva para koja su došla do finala Olimpijskih igara (Čilić, Dodig, Pavić, Mektić), o Čilićevom povratku, ispadanju svih Hrvata iz top 100 ATP liste... I uvijek je govorio pozitivno, optimistično.
Pilić: Đoković je živio kod mene pet godina
- Kako ne bih bio u kontaktu s Đokovićem, pa bio je moj igrač pet godina, sa mnom je osvojio svoje prve ATP bodove, on me i pozvao da im budem tim šef Davis Cup reprezentacije, našao mu i Mariana Vaidu za trenera... - pričao nam je i nastavio:
- Novak je divan momak, on neće zaboraviti što smo mu moja žena i ja dali kad je imao 13, 14, 15 godina, kad je pet godina živio kod mene, omogućio sam mu da zaigra s Goranom Ivaniševićem... Da se ne zna nositi s pritiskom, ne bi bio 348 tjedana broj 1, što neće nikad nitko nadmašiti, kao ni Nadalovih 13 titula na Roland Garrosu.
Pričao nam je kako gleda mečeve.
- Uvijek gledam sam, ne volim slušati komentare okolo, čak i televizijski komentatori nekad prenose kao da slušam radio, kao da mi ne gledamo isti meč! Ili nekad žena kaže da je aut, a ja znam da nije, haha! Da, osam sati pogledam u komadu, ustanem samo malo prošetati između setova i mečeva, ali gledam sve.
Ljutila ga je promjena formata Davis Cupa.
Pilića ljutila promjena Davis Cupa
- Od Davis Cupa rade sprdačinu! Već se priča da će se igrati u Abu Dhabiju, SAD-u..., a gdje je tu atmosfera? Pa sjećam se Rusije u Splitu, 7500 ljudi razbijalo je stadion od navijanja. To je neprocjenjivo. Nažalost, novac je ubio te čari. U redu je nešto mijenjati nakon što je natjecanje 30 godina bilo isto, ukinuti mečeve na pet setova, promijeniti sustav natjecanja, ali ovo što rade... Pa da 2019. nije Španjolska bila u polufinalu i finalu, ne bi bilo nikoga u dvorani. I još su se mečevi parova trebali igrati u 2, 3 sata u noći, pa tko bi to gledao?!
Do samoga kraja tjelesno se osjećao odlično. U životnom intervjuu za Večernji kao vitalni 75-godišnjak govorio je:
- Osjećam se odlično, mogu igrati četiri sata dnevno bez problema. Dosta ljudi puno znaju, ali nisu u stanju to prenijeti na druge, pogotovo ako je netko već talentiran. A ako u tenisu nisi talentiran, to se vidi odmah jer je individualni sport. U nogometu često centarfor zabije dva gola i momčad dobije 2:1, a zapravo igra loše. Šuker je znao doći pozdraviti me, ta generacija ‘98. bila je neponovljiva, s malo sreće bili bismo prvi.
Kako je Pilić promijenio povijest tenisa
Tada je prepričao kako je sudjelovao u ponajvećoj promjeni u povijesti tenisa, dobu kada je taj sport postao profesionalan.
- Te 1973. godine 81 čovjek štrajkao je zbog mene u Wimbledonu. Stavili su Masters u parovima u isto vrijeme kada je Jugoslavija igrala protiv Novog Zelanda u Zagrebu. Franulović i Jovanović nisu dobro igrali, izgubili su 3:2. I tko je kriv? Ja! Iako sam rekao da neću moći igrati. Zvone Mornar imao je jedan predivan članak u Sportskim novostima, gdje je napisao kako sam nastupio i na jednom odličnom turniru u Južnoj Africi koji mi je pomogao da znatno poboljšam igru. Tako se situacija malo smirila, a ja sam završio na razgovoru u Beogradu, gdje mi je objašnjeno kako im je žao što je ispala takva situacija, ali da ipak neće biti problema. General Koča Popović, Titov pouzdanik, vidio je u meni najveću uzdanicu tenisa pa se i najviše naljutio nakon tog poraza protiv Novog Zelanda. Upoznao sam ga u Partizanu, a nakon svega rekao mi je: “Nidžo, bre, pa gde ideš u Južnoafričku Republiku kad je čitav svet tvoj!” Odgovorio sam: “Druže Koča, pa nisam znao da je to tako važno”. Bio je pasionirani tenisač, tako sam se ja nekako izvukao. Taj štrajk bio je i sukob ITF-a i ATP-a, a ja sam jedan od sedam ljudi koji su osnovali tu organizaciju. U ITF-u su sjedili ljudi od 90 godina koji nisu ni znali da nije moguće da nacionalna federacija zabrani igranje nekom igraču. A nisu znali ni da sam ja do tada već 12 godina igrao Davis Cup. U ITF-u nisu vjerovali da će doći do bojkota, koji je više bio protiv njih nego protiv moje suspenzije. Nakon toga igračima je postalo puno lakše, svlačionice su upristojene, zagrijavanje više nije bilo samo tri minute, dobili smo poseban teren za to...
On je zapravo trebao biti pravnik.
Pilić: Moj najluđi meč
- Oca nikada previše nije zanimao moj tenis. Govorio je da se od tenisa ne može živjeti, trebao sam završiti školu. Obećana mi je stipendija u Zagrebu, no kako se dva mjeseca nije događalo ništa, pozvali su me u upravnu školu u Novi Sad, gdje sam bio jedini bez partijske knjižice. Ali su zato majka i sestra, koja se bavila plivanjem, emotivno doživljavale svaki moj izgubljeni poen. I onda sam osvojio međunarodno prvenstvo Jugoslavije u Splitu i rekao sam im: “Sad možete dolaziti koliko hoćete”.
U Novom je Sadu upoznao i suprugu Miju, tada poznatu beogradsku glumicu, članicu glasovitog Ateljea 202, za koju je rekao kako zna sve dalmatinske riječi jer ga je za svaku koju nije znala – pitala. Kao svoj najluđi meč izdvojio je četvrtfinale Wimbledona protiv Roya Emersona.
– Naš su meč proglasili unaprijed odlučenim. Emerson me dobio svih 11 puta, ali kada sam to čuo, kao da me netko ošinuo mokrom krpom! Odigram fenomenalan meč i dobijem čovjeka koji je broj jedan i te je godine već osvojio i Australian Open i Pariz. Jedino mi je žao što ‘67. nisam osvojio Wimbledon, tu su me prevarili, dan odmora manje presudio je. Osvojio ga je John Newcombe, koji je od mene dobio samo pet gemova u Roland Garrosu.
To su bila vremena kada igrači nisu imali masera ili trenera.
– Ali sam ipak u 35. godini igrao finale Roland Garrosa. Boro Jovanović i ja bili smo svugdje dobro primljeni. Bili smo kulturni, znali smo bonton, načitani, mogli smo u bilo koje društvo, govorili smo i jezike, to se tada jako cijenilo.
Pilić: Đoković me zvao da preuzmem Srbiju
O trenerskoj karijeri ovako je govorio:
– Do 46. godine nisam izgubio nijedan set od igrača iz Davis Cupa. Novak je najbolji koga sam trenirao. Becker je 11 godina bio kod mene, malo izravno malo posredno, pa Ivanišević pa Stich. Novak je imao 13 godina, u to je doba i Ivanišević bio kod mene i uočio tog još dečka. Počeli smo praktički od nule. Isto kao i s Hrvatskom! Ona je reprezentacija bila vrh, o čemu govori i činjenica da smo Amerikance pobijedili u Davisovu kupu, i to u prvom kolu na njihovu terenu, što 106 godina nije učinio nitko. A bio je to njihov dream team, Agassi, Roddick i braća Bryan. Mi smo osvojili Davis Cup došavši iz četvrte lige, to se možda neće ponoviti 500 godina! Imali smo sjajnu atmosferu i momčadski duh.
Otkrio je i kako je došao u srpsku reprezentaciju:
– Novak me zamolio da preuzmem reprezentaciju Srbije, govorio je kako na momčadske večere dolazi puno ljudi, rodbina igrača, da fali puno discipline. Rekao sam OK i napravio dar-mar! Znalo se točno kad se jede, u kojoj sobi, tko može ući. Izbornik Bogdan Obradović, pravi intelektualac, zaključio je kako je bolje da ja neke stvari preuzmem i 2010. osvojili smo Davis Cup. Pitali su me pristajem li obrijati glavu ako osvojimo, rekao sam: “Sigurno!” Bio sam i na Đokovićevoj svadbi. Bilo je zaista divno, unajmio je strane tvrtke da mu to organiziraju, jako fino i decentno, a u samoj Crnoj Gori dvije su stvari nezaboravne. To je vila Miločer i taj Sveti Stefan gdje se on ženio. Puno su tu uložili. Novaku skidam kapu na donacijama djeci, svaka mu čast.
Pilić: Za finale Roland Garrosa dobio sam 500 dolara
Novac je danas neusporedivo veći nego u njegovo doba.
– Tenisači su u situaciji da novcem osiguraju sve potrebne uvjete da uspješno igraju. Kada sam ja igrao finale Roland Garrosa, od 7000 zarađenih dolara ostalo mi je tek 500 kada sam sve poplaćao. Bilo je to vrijeme kada se od Splita do Pariza putovalo 36 sati vlakom. Danas, ako prođete dva kola kvalifikacija na Wimbledonu, dobijete dvije tisuće dolara više nego što sam ja dobio za finale tog Roland Garrosa! Ali je i konkurencija danas ogromna.
Ljubičić ga je iznenadio jer nije očekivao da će napraviti tako dobru karijeru, a za Ivaniševića je rekao:
- Osvojio je samo jedan Grand Slam. S malo boljim živcima mogao je osvojiti pet.
Nije bio za velike proslave.
- Nisam bio ni na jednoj od proslava, ni ispred Skupštine u Beogradu ni na Jelačićevu trgu. Kći mi je imala rođendan. Sjećam se kada smo 1988. dobili fenomenalnu ekipu Švedske. Ja sam već u 23 sata bio u krevetu, no došli su ti momci s nekoliko piva u glavama, pokucali, morao sam ići s njima u neki klub i to je bio jedini put da nisam proslavio u krevetu. Imam to neko svoje zadovoljstvo kada se nešto divno dogodi, ne trebam galamiti, ne trebam piti, imam jednostavan način koji meni treba da uživam.
Đorđe Balašević Piliću je napisao pjesme
Manje je poznato da je zbog njega uveden tie-break!
– Tie break kakav je danas postoji zbog jednog mog meča. Dotad se igralo tako da se na 6:6 vrtio reket i tko bi dobio, servirao bi prvi, no po sustavu dva servisa ja, dva vi, dva ja, ali na kraju vi tri! U Philadelphiji sam igrao s Colinom Dibleyem, koji je jedino imao dobar servis. I još se dosta loše vidjelo. Odserviram dva asa, on dva, opet ja dva, i sada on ima tri servisa i – opali tri asa. Devet servisa, da nitko nije taknuo lopticu! Valjda jednom u sto godina. Philadelphia Times napisao je da je Pilić dao sve, ali je ipak izgubio set. Tada je osnovana radna grupa i za 15 dana u Miamiju predstavljen je tie break kakvog ga znamo danas.
Tada je poželio jednu promjenu u tenisu:
– Smanjio bih za deset centimetara servisne linije. Servis je postao dominantan, reketima je moguće postići brzine od 200, 220 km/h. Kada bi se to učinilo, i utjecaj servisa bi se smanjio pa bi bilo više izmjena. Sve druge stvari morale bi ostati takve kakve jesu. Ako imate 700.000 gledatelja na Australian Openu, onda to treba ostaviti.
Đorđe Balašević napisao mu je dvije pjesme: "Prvi set" za 50. i "Drugi set" za 70. rođendan.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....